Tata kupi mi, tata kupi mi sve

Prikazi oca u popularnim pjesmama iz naše diskografije, od “Tata, kupi mi auto” do “Tata ti je zao”

Prvi tata hrvatske diskografije bio je otac jedne male djevojčice što „voli i šetnje i priče, ali u gradu pred izlogom satima stoji i viče…“, znate što. Ivo Robić i Zdenka Vučković su “Moju malu djevojčicu” (kako se pjesma izvorno zove) predstavili na prvom Opatijskom festivalu, održanom 1958. godine. Tekst je napisala Alka Ruben, pravim imenom Mira Dupelj. Istina, Marijan Bujanić otpjevao je prepjev pjesme “Oh Mein Papa”, švicarskog skladatelja Paula Burkharda tri godine ranije. No ta pjesma nije imala odjek kao “Mama Huanita” kojom smo počeli prvi dio ovog serijala. Možda baš zato što je nije otpjevao Robić.

“Tata, kupi mi auto”, osim kao iskaz dječje potrebe za pažnjom, poslužio je i kao najava bliske budućnosti. Naime taj je šlager Jugoslaviju uveo u konzumeristički hedonizam, da bi s vremenom postao polazište za kritiku društva koje se, kako vrijeme odmiče, sve više fokusira na potrošnju i status. Zanimljivo, ideja da očevi trebaju biti sponzori vlastitoj djeci nikad nije izašla iz mode. Iako ćemo, ako zavirimo u anale narodne glazbe, vidjeti da je ta uloga u tradicionalnim zajednicama nerijetko pripadala i ocu i majci jednako.

Uistinu, bio on strog ili blag, prisutan ili odsutan, otac u našim životima ostavlja neizbrisiv trag. Njegova je uloga često nevidljiva, ali snažna – on je taj koji nas uči kako se nositi s izazovima, kako stajati čvrsto na nogama i kako se suočiti s neuspjehom. Otac pruža podršku i postavlja granice, oblikujući put kojim idemo. On je oslonac, ali i onaj koji potiče samostalnost, očekujući od nas da ne budemo djeca čitav svoj život.

Što nam popularna kultura može reći o tome kako percipiramo očinstvo? Je li otac uvijek predstavljen kao figura koja stoji po strani, skrivena iza vlastitih briga i dužnosti? Ima li prostora da postane nešto više od nevidljivog radnika koji dolazi kući s posla, diže noge na stol i pali televizor – čovjek s vlastitim dilemama, strahovima i nadama? Može li otac u pjesmama biti više od radnika ili pokrovitelja, uzor koji nas vodi kroz život ne samo svojom snagom, već i ranjivošću?

Ilustracija: Hrvoje Dešić

Odgovore na ova pitanja pokušala sam pronaći analizirajući više od sto hrvatskih pjesmama koje u svom naslovu sadrže neki od oblika riječi tata a nastale su u nekom od žanrova popularne glazbe u posljednjih sedamdesetak godina. U zagradama ću navoditi autore tih tekstove. Istraživanjem nisam obuhvatila instrumentalne skladbe, narodne napjeve, obrade, uspavanke te vjerske i dječje pjesme.

S obzirom na to da je polazište za istraživanje zapravo moja predrasuda da u hrvatskom društvu, pa tako i našoj popularnoj glazbi prevladava tradicionalno viđenje očinstva, posebnu pažnju pridala sam pjesmama koje odudaraju od te formule ili koje su u ovom kontekstu subverzivne.

ARHETIP OCA

Arhetipski otac u našem društvu predstavlja muškarca koji donosi važne odluke za obitelj ili zajednicu. On je najprije zaštitnik koji osigurava stabilnost i sigurnost, a zatim prenositelj iskustva i životne mudrosti.

“Al’ tata ti me voliš” (Ivica Krajač) iz 1970. godine, koju izvode Miro i Alen Ungar, donosi jedan od ljepših i stvarnijih popularnih prikaza očinstva. Pjesma je oblikovana kao dijalog između oca i sina, što će se pokazati kao čest formalni izbor u pjesmama iz ovog korpusa. Otac kroz stihove ističe sinove svakodnevne nestašluke kao nepresušni izvor frustracije, a sin uporno traži potvrdu da ga otac, nepodopštinama usprkos, voli. Šajeta je na svom albumu iz 1994. skladao parodiju “Otac i sin” u kojoj je sin odrastao i radi puno veće probleme. Odjek ove pjesme čuje se i u tragičnoj “A ćaća te sine voli” (Radoslav Koštan).

Također dijaloška pjesma, “Otac i sin” Drage Mlinarca izraz je univerzalnog generacijskog sukoba a nadahnuta je mitom o Ikaru koji je, prkoseći savjetima oca Dedala, letio preblizu Suncu i tako skončao. Sin u pjesmi izražava želju za bijegom u nepoznato i slobodom koja donosi mir, ali ga (vječni) otac upozorava na opasnosti s kojima se može susresti i želi ga zaštititi od razočaranja i pogibelji. To što se sin ocu obraća s „vječni oče“ upućuje na to da je očinska figura u priči božansko biće.

Eksplicitniji primjer Boga kao očinske figure nalazimo pedeset godina kasnije u Gršinoj pjesmi “Oče”. No možda najljepša pjesma o složenom odnosu oca i sina te vremenu koje obrće njihove uloge dolazi iz pera Krešimira Blaževića. “Očevi i sinovi” s drugog albuma Animatora stihovima „kad sinovi postaju ljudi, a očevi postaju djeca, a vrijeme se trudi da zavara sve“, u pitanje dovodi hijerarhiju tog odnosa i značaj uloge očinstva u muškarčevu samoostvarenju.

Pjesma Crvenih koralja “Otac je rekao”, inače prerada pjesme “Simon Says“ s potpuno novim stihovima, govori o momku koji se nada da će ga „ne“ djevojčina oca spasiti od prisilnog braka. No s obzirom na to da otac kaže „da“, njegovu je momaštvu kraj. “Moj je otac bio partizan” Dubrovačkih trubadura uključuje jedno novo „ne“. „Partizani, hvala vam za sve, tuđinu ste uvijek hrabro rekli „Ne!““, pjevaju Trubaduri, dodajući naslovni stih, usput izražavajući spremnost na žrtvu za iste istine. O partizanima, ali svojoj kćeri, govori i tata u duetu Đanija Maršana i Dagne Blašković “Pričaj mi, tata” (Bratislav Zlatanović).

Djevojčina dobronamjernog oca momak zaziva i u rock pjesmi s početka osamdesetih “Pravo je imao tata” (Nikola Čegević). U njoj imamo oca koji svojoj kćeri, u želji da je zaštiti, brani izlaske. No kći ipak bježi van i tek se pred jutro stidi svog inata, shvaćajući da je pravo imao tata. Tako barem ta priča izgleda iz perspektive promatrača. To da je otac glava kuće, pa i zajednice, insinuira i “Zareka se ćali” (Branimir Mikić), novija klapska pjesma o momku koji moli djevojku da mu se vrati, jer se zarekao ocu da će je ženiti, a zavjet je grijeh prekršiti.

Suvremeniju i opušteniju perspektivu na sukob generacija, ali i specifičan odnos očeva s kćerima, donosi “Tata, nemoj tupiti“ (Mišo Doležal). U njoj se otac žali na to što mu kćeri govore ono što se sâm nikad ne bi usudio reći svome ocu. Takav dobar otac, koji se žali na bezobzirno ponašanje voljenih kćeri, nešto je drugačiji od dobre majke koja, barem u pop pjesmama, ima običaj trpjeti u tišini. Očevi se, čini se, ne mogu suzdržati, osobito ako imaju kćeri. O toj borbi govore i “Tata, volim ga” (Nenad Ninčević) i “Tata, tata, čuješ li muziku” (Vedran Lekić) s kraja osamdesetih.

Nakon početka Domovinskog rata priča o očevima i kćerima okrenula se u drugom smjeru. Dok majka u pjesmama iz ratnih vremena živi kao simbol domovine i ognjišta, otac stupa u ulogu graditelja kuće i branitelja rodne grude. Također, za razliku od majke koja najčešće šuti i sluša ili čita pismo iz daleka, otac relativno često telefonira. Dokazni materijal su pjesme “Vrati se, tata” (Mladen Kvesić) i “Halo, tata” (Željko Pavičić).

Ovi dueti s početka devedesetih, u kojima poznati pjevači s dječjim vokalistima uprizoruju telefonski igrokaz između oca na frontu i njegove djece, nerijetko baš djevojčica, zapravo pripadaju posebnom tipu pjesama – onih o odsutnom ocu (koje ćemo obraditi u posebnom poglavlju). U oba slučaja djeca strahuju da se otac neće vratiti, a on ih tješi i poručuje im da mirno spavaju. “Ostani ovdje, tata” (Pere Picukarić i Pere Šiša) i “Zašto se više ne smiješ, tata” (Davor Ban) skladane su i ispjevane u sličnom ključu.

“Tata, vozi polako” Tomislava Ivčića iz 1989. još je jedan telefonski dijalog kćeri s odsutnim ocem, nalik na ranije spomenute pozive s ratišta, u kojemu kći moli oca da se vrati sretno domu svome. Ipak, nije tajna da na očeve s kćerima društvo gleda kao na ljude koji su Bogu nešto skrivili, a i o tome je netko napisao pjesmu. U “Ćaća je zna” (Darko Kalogjera) „sve nas je isto volio“, pjeva Alen Slavica, iz ugla jedinog sina svog oca, petog nakon četiri kćeri.

Drugačiju viziju oca donose pjesme koje tematiziraju povratak iz (političke) emigracije, kao što je “Ćaća” (Franjo Kraljević) u izvedbi Ivana Mikulića. Spomenuta pjesma jedna je od rijetkih koja uz oca spominje i „dida“, crtajući ravnu liniju između dvije generacije herojskih figura. O arhetipskom ocu kao o učitelju, ali i zaštitniku koji je svoju djecu štitio od grube istine o tome kako je živio govori ganutljiva “E, moj ćaća” (Miroslav D. Rus).

Nije neobično da se očeve povremeno, baš kao i majke, uzdiže na pijedestal, ali očevi koji su utočište u smislu u kojem je to majka su rijetki u popularnim pjesmama. Neke od iznimaka su “Ćaća moj” (Igor Žižić), “Japa moj” (Mario Mustač) i “Viruj mi, dado” (Josip Mikić). No takav se otac puno češće prepoznaje u odsutnosti, odnosno nakon smrti.

Posebna kategorija su naizgled autobiografske pjesme sinova koji se vide kao nasljednici očeva što su život provodili u pjesmi. Njih nalazimo u svakom kutku domovine. O tome se pjeva po zagorskim kletima, slavonskim čardama i dalmatinskim konobama. O tome pjeva i Željko Bebek u duetu sa svojim sinom Zvonimirom “Kakav otac, takav sin” (Mario Mihaljević). A otac koji pjeva, nerijetko i pije, te čak i tada zadržava položaj autoriteta. No ovdje izlazimo iz razgovora o klasičnom modelu oca koji je i gazda i uzor svojoj djeci.

ODSUTAN OTAC

Otac može biti fizički odsutan, zbog posla, razvoda ili smrti, ali i emocionalno odsutan, kada je prisutan u životu djeteta, ali nije uključen u njegov odgoj ili dostupan za podršku.

Daleko najčešća figura oca u hrvatskim popularnim pjesmama je već spomenuti odsutni otac. Naime više od trećine obrađenih pjesama, njih pedesetak, pripada ovoj kategoriji. Također, dok je figura odsutne majke obično majka koju su djeca napustila ili pokojna majka, očevi u ovom polju imaju puno širi dijapazon kretanja: oni odlaze na posao, odlaze od kuće, odlaze s drugom ženom ili nikad nisu ni bili ovdje. Više prostora i slobode dobivaju čak i u pjesmama koje opisuju njihov odlazak s ovog svijeta.

Dvije najstarije pjesme u ovoj kategoriji govore o roditeljima koji su rastavljeni. Obje su iz 1972. godine, kada se, prema statistici, u Hrvatskoj raspadao svaki sedmi brak, a djeca zahvaćena brakorazvodnim parnicama uglavnom povjeravana majkama, dok su očevi djecu najčešće viđali samo jednom tjedno. “Tata, mama tebe voli” (Đorđe Novković) ispjevana je iz perspektive djeteta čiji otac napušta dom zbog druge žene. Drugu perspektivu prikazuje “Tata Ko. I mama Spo.” Korni grupe sa Zlatkom Pejakovićem, dirljiva balada o ocu koji čezne za kćeri koju ne viđa često otkad on i majka nisu skupa.

O rastavljenim roditeljima koji nastavljaju život s novim partnerima dvijetisućitih pjevala je Tina Vukov u pjesmi “Tata” (Robert Funčić), dok je o očuhu kao o jedinom ocu kojeg priznaje, tada repao Ludin na svom prvom albumu. Očevu perspektivu u tim okolnostima ponudio je “Kakav ti je drugi otac sine” (Pavičić).

Oca koji je napustio svoju obitelj imamo u nizu pjesama što nam dan-danas prenose znanje o teškim životnim okolnostima naših starih. “Pismo ćali” (Tomislav Zuppa) i “Oprosti mi, pape” (Momčilo Popadić) najpoznatije su među njima.

Nekoliko primjera iz dalmatinske pjesmarice poput “Pape, ja rastem” (Maja Egzeta) nastavlja priču iz “Pisma ćali”. To nas navodi na zaključak da su otvoreni krajevi u odnosima s očevima tema posebno vezana uz obalu i more. Naime otac, koji je u pjesmi otišao da se ne vrati, nerijetko je pomorac. Tako je u pjesmi “Otiša je bez pozdrava ćaća” (Lekić) i “Nikad se ćaća više nije vratija” (Mladen Grdović).

Pape iz kultne “Oprosti mi, pape” jedna je od složenijih ličnosti u korpusu pjesama o ocu, a upoznajemo ga  isključivo kroz tračeve. Glavna tema te kultne Dragojevićeve pjesme je oprost i razumijevanje. Sin vidi da njegov život sve više liči na očev pa počinje drugačije gledati na njegove postupke. Oca kojeg je klelo pola sela, koji je „po svome živio“, u sebi prepoznaje i sin iz pjesme bez koje nema niti jedne slavonske svadbe – “Ćaća” (Vlado Bašić Bosco).

Nadalje otac koji je u pjesmama prisilno odsutan često je pripadnik vojske ili političke emigracije. Takvi su očevi u pravilu herojske figure. Oni se žrtvuju ne samo za svoju obitelj, nego i za vrijednosti koje žele prenijeti svojoj djeci. „Dođi, tata, iz tuđine, ne moraš se više kriti, Hrvatska o tebi brine, ponosno je Hrvat biti“, pjevao je TS Barabe u “Vrati nam se, dragi tata” 1992. godine.

To da očevi imaju nešto šire polje kretanja od majki sugerira se i u pjesmama koje opisuju način na koji su otišli „nebesko žito kositi“. Najpoznatiji primjer svakako je “Otiš’o je s mirisima jutra” (Željko Krznarić), poznata i kao “Otiš’o je otac moj polako”. „Otiš’o je pijetli kad se bude, kao da u šetnju nekud kreće“ pjevao je Kićo Slabinac o ocu sa srcem od zlata.

Primorski pandan toj pjesmi je “Ćale” (Darko Bakić), koju izvode Tomislav Bralić i Bepo Matešić, pjesma o starom ocu koji je otišao ujutro s barkom na more i, pogađate, nije se vratio. O tome da je otac umro sam pjeva i klapa Rišpet u pjesmi “Ćaća” (Robert Pauletić). Samotna očeva smrt kakvu opisuju navedene pjesme daleko je od poznatih prikaza majke na samrti. Naime ona obično umire u postelji, okružena svojom djecom. Iznimka koja potvrđuje pravilo je “Kada otac zavoli” Zaprešić Boysa iz 2023. godine.

Mimo spomenutih, pokojnim očevima posvećene su i “Mi ne domo ćaću” (Stjepan Pulišelić), “Japa, jel me vidiš?” (Zvonko Brabenec), “Oprosti mi, dado moj” (Ivica Grujo Ićo), “Iden ća ka’ i svoj ćaća” (Dino Dvornik), “Fala ti, pape” (Ružana Kovač), “Pa je ćaća” (Ivan Šegedin), “Otac” (Miroslav Škoro), “Tata” (Bruno Krajcar), itd. Klasičnu formulu hvalospjeva pokojnom ocu preuzima i rock sastav Manntra u pjesmi “Otac” iz 2017. godine. Korak dalje, u rijetkom pokušaju do kosti ogoljenog kantautorstva u nas, ide Billie Joan, splevši u elegičnoj “Graveyard Dad” jednosmjerni dijalog kćeri s ocem koji je počinio samoubojstvo.

Posebna vrsta odsutnog oca je onaj koji stanuje sa svojom obitelji, ali je odsutan duhom ili na neki drugi način pokazuje manjak interesa za svoju ženu i djecu. Takvog, nerijetko potpuno pasivnog oca, vrlo često susrećemo u alternativnim žanrovima. “Dragi tata” ska grupe Beetan Tone nastala je prema tekstu Tome Bebića Pismo tati u kafanu, a govori o jednom takvom ocu. I u njoj djeca poručuju ocu da ga vole i da žele da se vrati kući, slično kao u pjesmama o tatama na bojištu.

Tata u pjesmi benda Srž gleda isprani televizijski program. Tata u pjesmi benda Šlagvort na kraju čita oglase. Tata u pjesmi benda One Piece Puzzle stavlja dildo u sebe. Tata iz pjesme “Moj otac” Rade Šerbedžije čita novine „i šuti o svem što je snio“. Kao i figura iz pankerske “Moj je otac bio u ratu” Prljavog kazališta, u pitanje dovodi ideale za koje se u ratu borio. O besmislu rata pjeva i Renato Metessi u “Dragi japa”.

Sigurnost, pažnju i utjehu od nedostupnog oca traži kći u pjesmi “Moj otac i ja” (Funčić), kao i sin u M.O.R.T.-ovoj “Ćaća”. “Moj otac i ja”, dirljiva pjesma Tine Vukov, opisuje odnos u kojem kći svom ocu pokušava biti sin i ispuniti prazninu koju je nemanje muškog djeteta ostavilo. U zajedničkim trenucima ribolova, ona nastoji biti ono što je otac priželjkivao – sin koji ga prati. No, iako se svim srcem trudi, kći ne uspijeva premostiti udaljenost između oca i sebe. Praznina se puni tišinom i neizrečenim, ali ostaje praznina.

TATA BANKOMAT

Očevi su često viđeni kao bankomati zbog tradicionalne uloge hranitelja, gdje se njihov doprinos obitelji svodi na financijsku podršku. Takva percepcija zanemaruje složenost očeve roditeljske uloge.

Sve je počelo s jednom malom djevojčicom, a onda su svi počeli „žicati starog“. Tata, kupi mi auto, tata, kupi mi brata, tata, kupi mi mobitel, tata, kupi mi granatu, tata, kupi pištolj. Od simpatičnih parodija na potrošačku himnu Jugoslavije do manifesta s ruba živčanog sloma, tata je tu da kupuje što treba. „Daj mi malo love, tata“, žica i Dado Topić 1980. godine, najvjerojatnije s namjerom da kupi Playboy. „Hoću jedan ozbiljan razgovor, hoću drukčiji tretman, novi životni prostor“, govori mladić u pjesmi, izražavajući želju za neovisnošću, iako je posve ovisan o roditeljskoj financijskoj podršci.

U dvjema parodijama na hit iz 1958. “Tata, kupi mi mobitel” (Sandro Bačić i Vinko Didović) i “Tata, kupi mi auto” (Hrvoje Marjanović Sett) otac se javlja uz društveni komentar, objašnjavajući da nema ni kako, ni čime. Poseban je slučaj “Tata političar” (Domagoj Božinović), u kojoj sin izražava žaljenje što je kao dijete odabrao majku, a ne oca koji se kasnije obogatio pa sad „ima penthaus na Mejama“.

Nešto svjetliju sliku oca hranitelja donose tamburaške pjesme. “Dado, budi vridan” (Šimo Dominković), “Moj je dado puno radio” (Goran-Lac Ivanović) i “Ima dado vranca dva” (Katarina Barba) govore o sinovima bećarima, čije raskalašene živote financiraju marljivi očevi. No priča ne staje na tome. “Di su dado kola stara” (Krešimir Bogutovac i Ivan Šarić), “Ajde, dado, oženi me” (Grujo) i “Dado, spremaj svatove” (Ivanović) također se oslanjaju na tu temu, samo s manje bećarenja. Naime svadba u teoriji označava kraj takvom načinu životu, iako nije puno jeftinija.

No, dok je tipičan slavonski otac (s majkom) neizmjerno velikodušan i strpljiv sa svojom djecom, “Japa, japa, kak si škrt” (Zlatko Crnec) otkriva da ima i očeva koji su drugačiji.

Moram priznati da nisam očekivala da će iz ovih pjesama biti toliko teško izvući konkretnu informaciju čime se očevi bave, odnosno kako zarađuju. Naime tate sa specifičnim zanatima često se susreću u dječjim i tradicijskim pjesmama. No u popularnim pjesmama, čak i kad se spominje težak rad, ako očevi nisu ratnici ili muzičari, nećemo saznati puno o tome kako provode svoje radno vrijeme.

Rijetka iznimka je “Moj tata je metalac” koprivničkog sastava Fakini iz 1982. I ne, taj tata ne svira u Iron Maiden cover bendu, nego radi u tvornici. „Iz flaše naginje konjak, s čela mu znoj curi“, ide pjesma koja jezgrovito opisuje rad u metalurgiji.

NASILNI OTAC

Otac nasilnik je autoritarna figura koja kontrolira obitelj strahom ili nasiljem. Takav otac ponaša se dominantno i okrutno, koristeći silu kao glavno sredstvo za održavanje discipline.

Dok se u Paljetkovoj pjesmi “Hvala ti, mama” provlači rijedak motiv majke koja ponekad udari svoju kćer, što odgovara modelu dovoljno dobre majke koja povremeno gubi kontrolu, u pjesmama o ocu, osobito u rock i rap žanru, nailazimo na prikaze ozbiljnog obiteljskog nasilja. Te pjesme prikazuju kako nesigurna povezanost s ocem može pogubno utjecati na razvoj djece.

Urbanova pjesma “Hej, tata” kroz simbole, uključujući krnji dijalog oca i sina, govori o načinu na koji se trauma manifestira kod djeteta, koje bez očeve ljubavi živi kao u tamnici. Dijete noktima crta prozore, sanjajući o slobodi i svjetlu, dok ga otac „liječi otrovom“ i „ljubi batinom“. Refren „Hej tata, oprosti mi što izgledam kao pas, hej tata, želiš li da sjednem na tvoj znak?“ ukazuje na iskrivljenu percepciju zlostavljanog djeteta, nalik na životinju koja traži odobravanje, a istovremeno samu sebe krivi za zlostavljanje koje trpi.

O nasilnom ocu repao je Edo Maajka u pjesmi “Tata mama”, spominjući u stihovima i muriju i susjede i majku koja od javnosti skriva postupke svog zlostavljača. Dok Urban u “Hej, tata” o traumi govori kroz snažne simbole poput podruma i prozora, Maajka daje vrlo realnu sliku obiteljskog nasilja, što je u skladu s onim što očekujemo od alt. rocka i repa. Nastavno na to, kantautor Denis Katanec u Felonovoj “Tata kaže” slika suptilniji portret oca zlostavljača, koji i sam pokazuje simptome zakopane traume.

U radikalniji simbolizam odlazi Dječak iz vode, još jedan bosanskohercegovački autor sa zagrebačkom adresom, u pjesmi “otac sina mezetio”. U toj snažnoj alegoriji, očeva očekivanja, društveni pritisci i sinova neposlušnost izraženi su kroz šokantne simbole žrtvovanja i nasilja. Otac iz pjesme to što je sina okrenuo na ražnju opravdava sljedećim govorom: „Pa znate, drugovi, morao sam to da uradim, pa ni vojsku nije služio plus pati od klaustrofobije penisa. Nije htio ići u radnju, ništa ga nije zanimalo, pa ni proljeće na našem plavom Dunavu“. Majka ne sudjeluje u ritualu, ali ga ne sprječava.

Ovo poglavlje ipak možemo zaključiti u vedrom tonu, s još jednim ocem koji svim silama nastoji zaštititi svoju kćer. Pjesma “Tata ti je zao” (Vedran Pehar) prikazuje sukob između mladića i djevojčina oca, ostavljajući vama na procjenu – je li otac zaista „manijak“ ili samo tako izgleda. S druge strane, pjesma “Ako ti je pija ćaća” grupe BOSS koristi humor i ironiju da bi ispitala kako društvene norme i obiteljska tradicija, često povezane s nasiljem ili potiskivanjem emocija, utječu na jedan romantični odnos.

SVE OSTALE TATE

Na kraju izdvajam nekoliko primjera koji se nisu uklopili u prve četiri kategorije, odnosno pjesme koje su tematski jedinstvene.

Novovalna pjesma “Tajni tata” (Jura Stublić) satirično obrađuje temu afere iz koje je rođen sin. Kroz perspektivu skrivenog biološkog oca kritizira se licemjerje i igra skrivača koja je nužna za održavanje prividno sretnog braka. Temu neobaveznog seksa s posljedicom trudnoće obradio je i Magazin. Sredinom osamdesetih splitska pop senzacija snimila je pjesmu “Ti postala si tata” (Zvonimir Stipičić). Naslov pjesme je ujedno i poruka koju djevojka šalje ocu svog djeteta, čija nespretna gramatika samo pridonosi šarmu pjesme.

Kao rijetki primjeri geografskih lokaliteta koji uživaju naslov oca isplivali su Dunav (“Dunav tata, Drava mama”) i Biokovo (“Biokovo oče o’ kamena”). Pjesmu je dobio i Sveti Otac papa. Naime “Dobro doša’ pape” (Drago Britvić) nastala je 1998. povodom posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Svećenstvo se spominje i u komičnoj “Japa, ja se ženim” (Ljubomir Bručić), pjesmi o sinu koji ne želi ispuniti očevu želju da postane kapelan.

Što bi ovaj popis bio bez “Ja ti mogu biti tata”, bezvremenskog hita čiji je tekst napisala Vjekoslava Huljić, možda u pokušaju da odvrati mlade djevojke od veze sa starijim muškarcima? Bez obzira na namjeru, pjesma se bavi temom koja se rijetko obrađuje iz perspektive starijeg muškarca.

Čini se prikladnim ovdje dodati i Vucinu pjesmu “Zbogom, majko, zbogom, oče” iz 1995. godine. Iako u toj pjesmi otac ima samo ulogu adresata, ona je također jedinstvena u pristupu temi. Naime, sin odlazi u rat nakon prekida s djevojkom, a njegovo dramatično opraštanje s roditeljima sugerira da mu teže pada prekid s curom nego odlazak u rat. Hrvatska je ovdje u sporednoj ulozi. Ratnika ni smrt ne boli ako za sobom ne ostavi uplakanu djevojku. Ideja da će djevojčino odbijanje momka odvesti u smrt izražava se i u pjesmi “Adio pape, adio mama” (Ninčević).

Najvažniji zaključak iz drugog dijela ovog istraživanja jest da su majke u popularnoj kulturi znatno prisutnije i češće idealizirane u odnosu na očeve. Ne samo da je broj pjesama posvećenih majkama znatno veći, nego se majka često spominje i u pjesmama o očevima, dok obrnuto nije slučaj. U pjesmama o majkama rijetko se spominju drugi članovi obitelji. No sjećanje na oca gotovo uvijek uključuje sjećanje na majku. Pritom je majka ta čije strahove djeca duboko proživljavaju, bilo da strepi jer je ostavljena ili jer ne zna je li otac živ ili je vara.

Istovremeno prikazi očeva su često složeniji. Otac je prikazan i kao društvena i kao obiteljska figura. Dok se u nekim pjesmama prikazuje kao zaštitnik i mentor svoje djece, kod pojedinih autora do izražaja dolaze mračni aspekti njegove uloge, uključujući nasilje i emocionalnu traumu. Ništa manje važno, očevima je u ovim pjesmama nerijetko eksplicitno dan glas, što nije bio slučaj s o majkama. Ova razlika može sugerirati da pjesme češće istražuju ono što nam nedostaje, nego ono što imamo.

Ilustracija: Hrvoje Dešić

Na kraju se postavlja pitanje što bismo mi, kao sinovi i kćeri, budući očevi i majke, mogli učiniti da se naši roditelji osjećaju zaštićeno, shvaćeno i voljeno – onako kako smo se mi kao djeca osjećali zahvaljujući njihovoj pomoći. U trećem nastavku istražit ću upravo ulogu djece u obitelji, osvrćući se na njihove perspektive i kako one oblikuju obiteljsku dinamiku.

Ovaj je tekst financiran od strane Agencije za elektroničke medije, putem projekta poticanja novinarske izvrsnosti.