Renato Metessi: „Bez žena umjetnost ne bi ni postojala“

Remake nastupnog albuma grupe Zvijezde Imitacija života iz 1983. snimljen je uživo i upravo je stigao na tržište pod nazivom Reimitacija života. O njemu priča lider benda Renato Metessi

Johnny je bio naš mesija, prisjeća se Renato Metessi / Foto: Davor Denkovski

Album Reimitacija života grupe Zvijezde sadrži jedanaest pjesama s originalnog albuma Imitacija života, a pridodane su još dvije najpoznatije, evergreeni Renata Metessija “Nikol” i “Ne pitaj za mene” (iz repertoara grupe Patrola), kao i radio edit pjesme “Nadolaze kiše”, duet s Massimom.

Najavni singlovi “Union” i “Koji film sad vrtiš u glavi” u suradnji s Tomijem Phantasmom donose nove aranžmane. Produkciju albuma potpisuje Gojko Tomljanović, a audio engineering Robert Šipek uz originalnu trojku Zvijezda: osim autora i pjevača Renata Metessija, tu su Branko Kužnar Žan na gitari i Branko Badanjek na bubnjevima. Tu su još i iskusni gitarist Zlatko Bebek, Igor Matković na Hammondu i Roko Kerovec na basu, dok su se u studiju tijekom snimanja priključili Alen Svetopetrić, Anita Gossain, Daria Hodnik, Dado Marinković, Lela Kaplowitz (u duetu “Grad i njegovi anđeli”) te Tomi Phantasma (“Koji film sad vrtiš u glavi”).

Odakle je došla ideja za Reimitacijom života? Koliko je cijeli ovaj period od 40 godina utjecao na to novo čitanje i slušanje albuma iz 1983.?

Kod mene se mnogo stvari u životu događa neplanirano. Slučajno sam naletio u kvartu na svog kolegu Roberta Šipeka koji ima svoj studio. Rekao je: „Pa znaš, Renči, sad je prošlo 40 godina od onog vašeg albuma Imitacija života. Sad vi to svirate drukčije, imate drugu energiju, iskusniji ste. Pa ‘ajde snimite ponovno taj album!”

Kad ponovno svirate te pjesme, osjetite li da je prošlo 40 godina?

Ne. Moram priznati da nemam osjećaj tog prohoda vremena. Ne znam je li to dobro ili loše. Jedino znam da sam puno sigurniji, ali ne želim upasti u zamku manirizma i uvijek moram biti pozitivno uzbuđen kao da je sve prvi put. Tako pristupam i snimanju novog albuma i svakom koncertu. Danas me potpuno zadovoljava taj adrenalin koji je u meni. Kak’ se veli, one svoje lude demone iživio sam kad sam bio mlad. Dobro sam to izdivljao u godinama kad je tijelo moglo ne spavati u rock’n’roll životu. Danas ne vidim taj rock’n’roll život. Sve je virtualno, manje se srećemo. Više nismo na ulici. Drukčija je komunikacija.

Pjesma je svaki put nova. Svi veliki izvođači od Bowieja do Iggyja Popa i Rolling Stonesa izvode svoje stare pjesme s prvih albuma. Oni ih ne pjevaju samo zbog publike, nego ih osjećaju u sebi, evociraju svoju mladost. Te pjesme stoje! Ako su pjesme životne, one su uvijek aktualne. To je glazbeno sjećanje.

Previše je radijskih postaja, trebalo bih ih biti 30, rezolutan je Metessi / Foto: Davor Denkovski

Na koji ste način snimali ovaj album, isto na trake ili ipak digitalno?

Taj album nije sniman studijski nego uživo. Ideja cijelog projekta bila je da uđemo u studio i snimimo album na način na koji ga sad sviramo na koncertima. Prvenstveno mi je motivacija da sviram uživo. Ja sam od te stare garde. Mene televizija i ti mediji ne zanimaju previše.

Svejedno su te pjesme i dalje vrlo zastupljene u showovima koje gledamo na televiziji.

Naravno! Sve te pjesme generacije osamdesetih su ostale aktualne i sviraju se još danas iz jednostavnog razloga: stvarno su dobre pjesme!

Znači li to možda da ste sada svi vi, koji ste bili toliko popularni tada, tijekom godina ipak izgubili ono nešto kada više nemate neki novi toliko veliki hit? Nevjerojatno mi je da pjesme koje sada pišete ne mogu napraviti nikakav proboj. Recimo, moram primijetiti, kad ste 2015. objavili pjesmu “Plešem i pjevam”, odmah mi je bilo jasno koliko je radiofonična i kvalitetna pjesma. Koliko god zvuči autentično i blisko osamdesetima, osjeti se duh današnjih vremena i ono što mi je možda najdraže, nosi apsolutno pozitivnu poruku. Koji su to problemi sada s kojima se susreću glazbenici vašeg ranga?

Sada smo došli na potpuno drugi teren o kojem se već dulje raspravlja. To je radiodifuzija i medijski prostor. Mi imamo 152. radijske postaje u Hrvatskoj sa 3,9 milijuna stanovnika. Njemačka ima 360 radio postaja. Od ovih naših 150, čak 80 posto posluje s gubitkom! Kako mogu uopće egzistirati? Hrvatska bi trebala biti pokrivena sa 30 radio postaja. Sve ove postaje rade jedan veliki kaos. Previše ih je. Medijski je prostor preokupiran i izgubili su se kvalitetni glazbeni urednici, da budemo iskreni. Izgubili smo ljude koji su ili ostarjeli ili otišli. Došli su neki novi, koji po mom mišljenju, nisu dovoljno glazbeno educirani.

Iako su to privatne stanice i mora se gledati na profit, publici se nameće neka glazba koju onda ona silom prilike prihvaća, a ona onda postaje dio njihove kulture. Bara je mala, ima puno krokodila. Postoje lobiji. Nemam ništa protiv toga da se pušta izvođač koji puni dvoranu, to znači da ga publika hoće, npr. Urbana. Ali vi nećete Urbana slušati svaki dan na radiju. Nema ga! Znači da njegova kvaliteta i ljudi koji njega vole proizlaze iz samog izvođača. Međutim, postoje izvođači koji se vrte konstantno, a koji ne mogu napuniti ni ovaj kafić. Nekoliko puta dnevno vrte se njihove pjesme kao u nekom automatu. To je ispiranje mozga. Procjenjuje se da mlađa generacija ne sluša radio stanice i prelazi na internet jer tamo biraju ono što hoće slušati.

Naše glazbene organizacije nisu objedinjene. Francuska i Italija su tu napravile dobar posao i zaštitile svoj jezik. Mi stalno govorimo o nacionalnim interesa, a navlačimo se za 20 posto glazbe u eteru. Čak 90 posto glazbe bi trebalo biti na hrvatskom jeziku na našim postajama, a mi imamo drugačiju situaciju. Želimo zaštititi hrvatski jezik i hrvatsku kulturu, govorimo o hrvatstvu, a prepustili smo 80 posto glazbe na radiju engleskim i američkim izvođačima. Mi plaćamo Amerikancima glazbu koju puštaju kod nas. Pa tko pušta našu glazbu u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj? Nitko to tamo ne sluša! Znači, meni je preostala jedino moja zemlja i govorno područje regije koje me razumije, a ono nije baš uređeno.

Druga stvar je što neki zloupotrebljavaju svoje položaje u raznim udruženjima i iz interesa se stvaraju takve liste, formatirani radiji. Sada sam već šest mjeseci u radijskom programu i vidim koliko me slušaju ljudi vani. Radijski program mora imati i edukativnu svrhu, ali i ovu drugu. Tu ima puno problema koji se ne rješavaju već desetljećima. Mnogo je tu i nekvalitetne glazbe, jedna nestručnost.

Ima tu i kvalitetnih izvođača, nećemo staviti sve pod isti nazivnik, ali osamdesete su imale eksploziju originalnih i svježih ideja. Te pjesme i danas funkcioniraju. Danas se ljudi isto zaljubljuju kao i prije. O ljubavi svi pjevaju, a nitko zapravo ne pjeva. Dok je Arsen bio živ, rekao je da mu je dosta tih ljubavnih pjesama koje govore o svemu samo ne o ljubavi. Ljudi su se toliko otuđili da ni pjesme nisu više te koje izazivaju jedan takav emotivni efekt kao nekad.

Pjesme više ne izazivaju emocionalni efekt kao nekad, smatra Renato / Foto: Davor Denkovski

Koliko je vama kao autoru ovakva situacija poticaj i kamen spoticanja za neko novo stvaranje?

Mora čovjek biti svjestan da su stvari takve. Kao autor imam u sebi jedan motor koji manje-više stalno radi. Imam potrebu napraviti novu pjesmu neovisno o tome hoće li se ona puštati na radiju. Da me to ne zakoči u radu, ne smijem se na to toliko obazirati. Opet, s druge strane, uključio sam se u rasprave i borim se koliko mogu s kolegama koji su istomišljenici. Pokušavamo ispraviti krive Drine.

Kako vi gledate na fenomen novog vala, njegovu veliku ulogu u pop-rock kulturi i uopće u jugoslavenskoj kulturi?

To je bio kulturološki boom, jedna vrsta pokreta koji se disperzirao od glazbe na dizajn, modu, fotografiju, film, grafički izražaj, novine… Postojali su preduvjeti. Mi smo u sedamdesetima imali pristup zapadnoj glazbi. Na primjer, ‘71. dolazi BB King, prvi čovjek blues gitare od kojeg je jedan Eric Clapton učio svirati, a ja gledam BB Kinga u Kutiji šibica! Nakon njega dolazi Tina Turner ‘74. u Lisinski! Dolaze Rolling Stonesi, sviraju Black and Blue i sviraju za nas tu! Počinju se redati Deep Purple, Jethro Tull, Santana, Wingsi, Queenovce smo vidjeli u samoj špici!

A možda je stvar i u kontaktu. Vi ste tada bili povezani. Danas se možeš oduševiti i nekom glazbom preko interneta, ali ako ne možeš svoje oduševljenje podijeliti s nekom drugom osobom i razmijeniti tu energiju, mišljenje i doživljaje, vjerujem da je puno manji efekt koji kasnije vodi kreativnom stvaranju. Izgubi li se taj zanos ako nema osobnog kontakta i sinergije?

To je taj energetski fenomen o kojem pričaš. Mi smo svi zajedno doživljavali tu promjenu. Mogli smo vidjeti tadašnje najveće rock ikone. Osim toga, gotovo je istovjetan bio interes za naš rock’n’roll kao i za zapadni. Nitko nije toliko punio koliko Bijelo dugme. Sedam dana Azre u Kulušiću! Mogli su otići bilo gdje, ali klub ima jednu svoju posebnu draž koju udaljenost i dvorana nemaju. Sve je to pridonijelo tome da se kao klinci zainteresiramo za glazbu. Postojali su Gaudeamusi koji su se održavali u Kinu Tuškanac i Studentskom centru i na koje si se mogao prijaviti s bendom, a nagrada je bila snimanje prve singlice. Tako je, recimo, Prljavo kazalište snimilo prvu pjesmu. Tamo su bili Eustahijevi virtuozi, preteča Haustora, Klinska pomora u kojoj je Gobac svirao, a kasnije je nastao Psihomodo pop, Trobecove krušne peći. Ja sam imao svoj autorski šašavi bend s kojim sam radio performanse. Pojava Buldožera bila je ključna. Njihov prvi album Pljuni istini u oči i način na koji su to prezentirali, način na koji su razotkrili tu cijelu društvenu diskrepanciju u kojoj smo živjeli uljuljkani u festivalske šansone. Donijeli su jednu kompletnu promjenu i u tekstualnom smislu, obrušili su se na političke anomalije, napravili su parodiju od svega toga i potaknuli su jedan novi način razmišljanja u glavama onih koji dolaze. Kada se punk pojavio u Engleskoj, odjednom su do nas došle ploče Clasha, Sex Pistolsa, Ramonesa, a onda smo se mi počeli uspoređivati. Ni mi nismo znali svirati kao oni, nismo se mogli usporediti s Vlatkom Stefanovskim, ali smo imali nekaj za reć’. Do tada nije postojao ulični govor u nekom javnom diskursu. Mi smo prvi počeli govoriti u ime svoje generacije. Imali smo svog velikog vođu, mesiju, Branimira Štulića Johnnyja i onda je Johnny počeo pljuvati sve okolo i nazivati pravim imenima. Tada smo i mi dobili hrabrost. Bilo je to razdoblje kada nas je stvarni veliki vođa napustio – praktički ga nije bilo. Znamo o kome govorimo, je l’?

Autorski izraz oblikovan i u Italiji i Australiji / Foto: Davor Denkovski

U objavi za medije koju sam dobila stoji da svoj rockerski staž nosite poput nekog novajlije i mladića. Što su vas godine u ovom poslu naučile?

Da se manje oko nečega živciram, da mogu više uživati u tome što radim. Ne opterećujem se nebitnim, da bih se mogao bolje koncentrirati na muziku. Prije sam bio divlji. Vrlo sam temperamentan i sviram takvu glazbu, iako slušam poprilično različitu. Tko nema jednu pravu ljubavnu baladu, taj nije baš neki veliki majstor.

Koja je vaša ta velika ljubavna pjesma?

Ima ih više. Na kraju krajeva “Nikol” je ljubavna pjesma. “Ne pitaj za mene” isto. Imam puno ljubavnih tema jer su žene silno bitna inspiracija za umjetnika. Bez vas žena, mislim da umjetnost ne bi ni postojala. Muze su zato postojale! Ne znam kakva je ova današnja generacija, ali mi smo pjevali svojim djevojkama. Nikol je stvarno postojala, tu je živjela i studirala. Cijeli tekst odgovara stvarnoj situaciji. Mislim da su današnje generacije vrlo stidljive, a mi smo bili vrlo direktni. Kad smo se zaljubili, mi smo to znali opisati i stvarno proživjeti. Zato te pjesme vrijede!

Sjedimo u kafiću u vašem kvartu, u Prečkom. Često vas sretnem kako se vozite biciklom, ali kroz vaše se glazbeno stvaralaštvo protežu druga mjesta: Amsterdam, Meksiko, Afrika… Putujete li puno i što putovanja znače za vas i vaš rad? I, normalno, što znače Prečko i Zagreb?

Svugdje me je bilo stjecajem prilika. Moj je otac venecijanskog porijekla, preselio je u Australiju pa sam mnogo godina proveo i u Italiji, a živio sam i u Australiji. Tamo sam upoznao puno naših ljudi koji su onamo došli zbog ekonomskih ili političkih razloga i sada već generacijama žive u Australiji. Na primjer, kod mog oca neko je vrijeme živio Vice Vukov. Rođaci su me vodili po disko klubovima i na koncerte. Recimo, bio sam na promociji albuma INXS-a u klubu po veličini sličnom našem Kulušiću. Kad smo poslije svirke svi bili za šankom, kad su me pitali kako mi se sviđa njihova glazba jer su me moji predstavili kao muzičara iz Europe, ja sam samo odgovorio da su mi OK i da mogu proći. (smijeh) Meni su bili naši bendovi u glavi: Haustor, Film, Azra, Idoli i Šarlo Akrobata, EKV i Pankrti. Taj razgovor bio je relativno kratak, haha! Poslije smo žena i ja pratili Live Aid 1985. na brodu iz Dubrovnika za Hvar, nismo htjeli prekidati koncert, kad ono izlazi INXS! Ja velim : „Pa ovog lika sam upoznal’ u Perthu!“

Stvar je u tome da se nigdje vani nisam vidio. Dobio sam ponudu da ostanem i u Italiji i u Australiji. Izrazito sam vezan jezikom i tamo nemam inspiraciju kao ovdje. Ovdje mi je obitelj, imam kćer i dvoje unuka, tu mi je majka. Sve što me veže ovdje je. Kao tekstopisac sam vezan uz riječ i ne mogu je odvojiti od inspiracije. Zagreb kao Zagreb moje je žarište iz kojeg je sve poteklo. Mogu živjeti u Amsterdamu, Rimu i Milanu, ali nedostaje mi taj spoj. Iako sam društven i vani se nisam osamio, tamo svejedno nisam mogao raditi. Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, moje jako dobre prijateljice, mogle su pisati vani, ali svejedno su pisale na našem jeziku. Evo, Rundek je živil’ u Francuskoj, ali ovdje je radil’ posao. Ni Vlada Divljan nije napravio karijeru u Australiji. Ni Štulić u Amsterdamu. Dapače, Johnny je usahnuo u Amsterdamu jer je odvojen od ove sredine. Zato je tako zločest, ali najviše si je sam zla uradil’. Otuđen je pa je zaokupljen sobom i time što mi ovdje radimo, stalno je u nekoj konfrontaciji koju sam proizvodi. Šteta, jer je veliki umjetnik. Mogao je dati puno više. Znaš koliko on pati što ne svira? Znaš koliko je on volio svirku? Pa on bi sviral’ dan i noć! I gore sad to ne radi… Njegov život je proćerdan. To ga je i otrovalo. Mogao sam ja proputovati svijeta i otići bilo gdje, ali ne mogu tamo funkcionirati jer hrvatska riječ i sleng čine mene i moju osobnost. To je najbitnija stvar.

Renato Metessi u razgovoru s našom novinarkom Ivanom Lulić / Foto: Davor Denkovski

Glazba je vaša ljubav i vaš posao. Kako danas gledate na sve svoje glazbene transformacije koje su se događale kroz albume?

Sve što sam napisao neodvojiv je dio mene. Sva muzika koju sam napisao još uvijek svira u meni. Ne slušam svoje albume godinama, naročito onaj koji završim. Ponekad naiđem na neku pjesmu koju ponovno stavim u repertoar.

Čime se sad bavite?

Na Radio Nacionalu imam emisiju. Završavam knjigu koja je nastala temeljem postova na Facebooku u vrijeme korone. Pisao sam anegdote iz osamdesetih godina, a kad sam povodom Akijeve smrti napisao tekst o tome kako sam ga upoznao, taj je post izazvao puno reakcija. Krešimir Blažević iz Rockmarka je to pratio i ponudio mi suradnju. Najviše se ipak bavim sada objavljenim albumom Reimitacija života.