Suze sina razmetnoga i ribareve kćeri Janje

Prikazi sinova i kćeri u popularnim pjesmama iz naše diskografije, od ribareve lijepe kćeri i sina razmetnoga do kćeri od plastike i sinova reprezentacije

Što nam popularna kultura može reći o tome kako percipiramo uloge sinova i kćeri? Mora li se sin razmetni uvijek vratiti kući da bi ispunio očekivanja svojih roditelja, poglavito oca? Smije li se boriti za sebe i ako nema rata? Može li svome ocu biti poput brata? A kći? Što će s njom biti ako joj ne nađu bogatog muža? Može li kći u pjesmama biti nešto više od ljupke slike i postati junakinja vlastite priče?

Odgovore na ova pitanja pokušala sam pronaći analizirajući dvjestotinjak hrvatskih pjesmama koje u svom naslovu sadrže neki od oblika riječi sin i kći a nastale su u nekom od žanrova popularne glazbe u posljednjih sedamdesetak godina. U zagradama ću navoditi autore tih tekstove. Istraživanjem nisam obuhvatila instrumentalne skladbe, narodne napjeve, obrade, uspavanke te vjerske i dječje pjesme.

Tek se u posljednje vrijeme ispravlja pop kulturna nepravda učinjena ženskoj djeci / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Vjerujem da nikoga ne čudi što je od dvjestotinjak pjesama o kćerima i sinovima samo četvrtina ispjevana kćerima. Također, trećinu te četvrtine čine pjesme snimljene u posljednjih pet godina. Što će reći, tek se u posljednje vrijeme ispravlja pop kulturna nepravda učinjena ženskoj djeci. Vremena se mijenjaju ali, baš kao i predrasude, neki pjesmotvorni obrasci pokazuju da su otporni na promjene.

Kao i u prethodna dva članka o mamama i tatama, priču počinjemo – otpočetka. Prva kći hrvatske diskografije bila je lijepa Janja, ribareva kći, čije je mrtvo tijelo otac izvukao mrežom na obale Save. Premda mnogi misle da je riječ o narodnoj pjesmi, autor stihova je itekako poznat. Njegovo ime je August Šenoa. “Ribareva Jana” ili “Ribara starog kći”, prvi je put objavljena 1873. godine  u časopisu Vijenac, a za Jugoton su je 1954. snimile Vilma Isler i Anica Zubović.

Kao pravu narodnu odnosno starogradsku pjesma, u različitim verzijama izvodili su je mnogi, od folk pjevača i klapa do rockera i metalaca. Međutim malo je modernih pjesama u kojima se osjeti nasljeđe ove tamne balade. Čak i kada naslov sugerira kopiranje, nerijetko se radi o pjesama radikalno drugačije atmosfere. Primjerice, “Kći starog vodeničara” (Jurica Pađen) govori o kćeri isključivo kao o zavodnici.

Nešto je drugačiji slučaj s prvim sinom iliti sinovima naše diskografije. Naime sin se prvi puta spominje tek 1967. na EP-ju grupe 4M Zelena trava mog doma i to u prepjevu talijanske verzije brazilskog klasika “Trem Das Onze”, i to kao “Jedinac sin” (Ivica Krajač). Zanimljivo, čak i prva hrvatska narodna pjesma o sinu koja se može naći u jugoslavenskoj „diskoteci“, doduše u izdanju PGP RTB-a, govori o jedincu. Na kompilaciji Jesen 67 Vera Svoboda slavonsku pjeva “Moj je lola u nane jedinac”.

Obje pjesme impliciraju navezanost majke na sina jedinca (nana = majka), što je tema koja će u našoj pop glazbi uskrsnuti kroz pjesme poput kultne “Takvi kao ti”. Prva uistinu autorska pjesma o sinu dolazi nedugo nakon ovih snimaka, a zove se “Rodio se sin” (Stjepan Jakševac).

PUKNI PUŠKO, RODILO SE MUŠKO!

Prigodne pjesme čine mali korpus pjesama o kćerima i sinovima, a zanimljivo je da su u svim kategorijama, od svatovskih do rođendanskih, sinovi i kćeri podjednako zastupljeni. No, da smo isto pitanje postavili prije dvadeset godina, odgovor bi bio drugačiji. Naime ako bi sudili po pjesmama, došli bi do zaključka da se sve do ranih dvijetisućitih slavilo se samo rođenje sinova.

“Rodija se sin” (Krste Juras) iz 1981. parodira narodni običaj prema kojem se muškom djetetu čim se rodi traži zvanje. „U mornare marangune, u piture marendune? Baba oće u doture, da ga budu svake ure, a ja, judi, neman ništa s tin, samo znaden – rodija se sin!“ pjeva klapa Šibenik.

Deset godina kasnije Matko Jelavić se u pjesmi istog imena a na tekst Zvonka Stipičića šali sa susjedom Juricom, koji je nakon pet kćeri konačno dobio sina. Stihovi „sad je obraz prosvitlija, dobija je ća je ‘tija, malu sliku svoju“ jasno govore o tome zašto je dobiti sina velika stvar. Zato se u pjesmi “Rodil se sin” (B. Greblički-Ventek) navode različite narodne metode kako to postići.

No rođenje sina pojavljuje se i kao motiv u pjesmama poput “Što ti sina nisam rodila” (Faruk Buljubašić) ili “Ako bude sin” (Siniša Vuco), koje se vrte oko djevojaka što su djecu rodile onima koje nisu voljele. Slična ideja ljubavi motivirala je Rozginu “Rodit’ ću ti ‘ćer i sina” (V. Huljić).

U pjesmama koje proslavljaju rođenje kćeri ističu se dvije struje. Prvu čine one u kojima očevi s oduševljenjem dočekuju kćer, nerijetko spominjući svadbu, a drugu one u kojima izražavaju brigu za nju jer smatraju da dolazi u opasan svijet. Neki od primjera su “Rodila se ćer” (Juras), “Dobro došla draga kćeri” (Jasenko Houra i Ines Prajo) i “Kćeri moja, sine moj” (Duško Kuliš).

S druge strane, u svatovskim pjesmama za kćerima se obično plače (“Kćeri moja”, Nenad Ninčević), a sinovima se ponosi (“Dika je sina ženiti”, Ivica Ivakić). To je odraz tradicionalnog stava da sin ima ostati na svome, a kći otići. No nešto posve novo u ovaj dio pjesmarice unosi “Sine moj” (Josip Bašić). Misao „jučer bio sam sretan, vidio sam da te netko voli. Jučer bio sam sretan, vidio da i ti nekog voliš“ skreće pozornost s vanjskih običaja na unutarnji svijet, pokazujući da se i očev život mijenja zbog sinovljeve ljubavi.

Petinu pjesama unutar ovog korpusa čine upravo pjesme u kojima očevi (i nešto rjeđe majke) slave svoje sinove ili im se obraćaju s namjerom da im prenesu pokoju, prijeko potrebnu životnu mudrost ili svoju želju. Ponekad od toga i odustaju, kao Arsen u stihovima „sine moj što da pričam, da te učim, bit će bolje da te ljubim, mnogo više trebat će ti to“ ili Šerbedžija riječima „ja ništa osim gorčine ne mogu da ti dam, nauči živjeti sam“. Ipak, ljubav je glavni motiv većine tih pjesama a kao važno sidro nerijetko se spominju i nada i vjera.

Pomutnju unose tek alternativci. Tako “Prekrasni sin” (Davor Masle i Danko Stefanović) govori o istini koja narušava idealiziranu sliku sina koju otac ima. Sett u “Balkani (Pismo sinu)” piše klincu, koji nije ni u planu, da ga pripremi za kaos u koji će stići, a Krešo Bengalka nastavlja tu priču u “Sine”, dok Shin i Galaš (30Zona) u “Nismo takvi sine” podučavaju dobar stari ulični kod prema kojemu je tko izda, pizda.

Rijetke pjesme koje slave kćeri ne nude takvu raznolikost i uglavnom se vrte oko stihova nalik na „neka te uvijek prati sreća i čuva dragi Bog“ (“Pjesma kćeri”, Martin Fiolić). Najkreativniji je Đuka Čaić koji pjesmu o kćeri jedinici počinje riječima: „Alaj ću se ja napiti kad se budeš udala.“

OKLEN SI I ČIJA SI?

Učestala poruka koju roditelji prenose djeci pjesmom je da vole i ne napuste svoj zavičaj ili da mu se, ako su ga već ostavili, vrate. Viktorija Kulišić Đenka pjeva „kćer ravnice, a bit ću i mati, kćer i sina Slavoniji dati” (Jasminka Blašković), ponosno prihvaćajući odgovornost prema voljenom zavičaju. Sličnim ponosom zvone “Sin sam zlatnih žitnih polja” (Marija Pavković), “Sinovi atara” (Marin Vidić) i “Hoćeš li me, Slavonijo, svojim sinom zvati” (Krešimir i Hrvoje Bogutovac), čineći Slavoniju jednom od najopjevanijih majki.

Nju vjerno prate Zagorje, iako je srednjeg roda (“Slavonec jesem, al zagorski sin”, Stjepan Jeršek Štef i “Zagorja sin”, Milan Doležal), Podravina (pr. “Sinovi Podravine”, Sven Gleđa), Dalmacija (“Evo tvoga, Dalmacijo, sina”, Nedo Zuban i “Sin neretvanskog gusara”, Denis Batinović), Lika (“Sinovi smo Velebita”, Branimir Mikić) i, naravno, Hrvatska (“Hrvatskoga roda sin”, Joseph Zorić). Nizu bismo mogli dodati i neke navijačke pjesme, primjerice “Hrvatski sine” od Nereda i Gidre.

Crne ovce u ovoj priči su dvije bendovske pjesme: psihodelična “Sinovi” (Petar Krešimir Beluhan) i “Domovine sin” (Davor Gobac), pjesma u kojoj se ironizira poslušnost koja se nameće kao imperativ svakom domoljubu. „Radim sve, ne bunim se, plaćam takse i poreze i zato uzmite mi sve moje slatke sne“. A kada se takse i poreze više nema čime platiti, sinovi i kćeri postaju gastarbajteri. Njima, pak, majke i očevi iz domovine šalju želje i pozdrave, nerijetko ih moleći da se vrate kući ili barem za tim čeznu u prijeratnim pjesmama.

„Novi Zeland, Australija, Amerika i Kanada, zar će tamo da samuju jadne majke djeca mlada“ pjevaju Nedeljka Rajačić i Stjepan Sabljarić 1974. godine u “Vrati mi se, kćeri, sine”. No pjesme u kojima roditelji mole djecu da im se vrate nisu uvijek i isključivo međunarodni pozivi. Nekada ih samo žele vidjeti prije smrti ili zovu da se vrate „iz varoši“ odnosno iz grada na selo. Moderni, milenijski obrat vidi se tek u prizoru iz pjesme “Majka sina na bauštelu zvala” (Željko Pavičić), koji donosi veselu najavu vremena u kojemu je „u šoldima“, ako ne sve, onda sasvim dovoljno.

S manje idiličnom vizijom iz strane zemlje influensera javlja se Đutko u pjesmi “Nemoj, sine, nikud ići”. „Sin tvoj jedini odlazi u sjaj, u vječno proljeće, beskrajni maj, tamo gdje su svi isti kao ja i svako je poseban, svako je naj, javim se mama kad nađem wifi.“

Kad već govorimo o pripadnosti i identitetu, sinovi i kćeri nerijetko se prikazuju kao mamini ili tatini. Pritom vrijedi napomenuti da nije svaki put riječ o dijagnozi. Tako smo na početku priče imali “Janju, ribarevu kći”, a jedan kasniji primjer je “Jedinica gazde Stipana” (Terezija Bognar).

Željko Pavičić je u novije vrijeme napisao pjesme “Lipa kćerka barba Jerka” i “Najmlajša Jandraševa kći”, obje ispjevane iz perspektive siromaha zaljubljenih u neimenovane i nesretne „tatine“ kćeri. “Gospodska kći” (Gordana Seko) i “Prosjak i sin” (Ivo Jagnjić) u sličnom tonu prkose novom dobu koje kao da se ravna po starom Sacherovom stihu: „siromaštvo nije romantično“.

Daleko od ideala kćeri iz bogate kuće idu splitski pankeri iz Đubriva, pjevajući o kćeri koja je glupa kurva i drolja, upozoravajući njezine roditelje da si ne lažu da nije tako (“Vaša kćerka”). Poeziju o lijepim kćerima svojih očeva parodirali su i metalci iz benda Taras Žuljba (“Dilera starog kći”), dok u fantasy rock odlazi Cota G4 u pjesmi s naslovom “Mjesečeva kći” ukradenim od Partibrejkersa.

Sinovi se, također, poistovjećuju s očevima. I to ne samo zvanjem, već i karakterom. Njihova sjena nerijetko im je teret. Tako vagabundov sin (Pavičić) odrasta sa sviješću da je „grijeh materin“ koji je od oca naslijedio „nemir u duši kad čuje gitaru u noći“, dok tamburaševa sina (Josip Pivelić) prati glas da je „isti k’o otac“ i da ne može ostati vjeran jednoj djevojci.

S druge su strane guzonjin (Darko Ostojić) i drugi tatini sinovi koji uživaju u nasljeđu svoga oca, „nikad ne idu u rat“ (“Tatini sinovi”, Mario Mustač), svaki dan su na praznicima ili godišnjem a sudac na ročištu njihovom ocu umjesto presude „šalje IBAN“ (“Tatin sin”, Connect i Ante Cash). Nasuprot njima su mamini sinovi, u pravilu previše uštogljeni da bi završili na sudu. Njihov najveći grijeh je što su uvijek u opeglanim košuljama, ošišani, galantni, šarmantni i dosadni (“Mamin sin”, Mario Vukelić; Pamela Ramljak, Marija Perković).

Varijaciju u temu još jednom unosi Đubrivo sadomazohističkom slikama iz pjesme “Mama i sin”, koju zaključuju citatom iz pjesme Sanje Trumbić (Ž. Sabol) “Kazni me k’o ženu”, naglašavajući nasilni, incestuozni karakter tog odnosa. Kaotičnu obiteljsku dinamiku opjevale su i Školjke u “Imao sam brata, bio mi je sin”. Posebna priča su “Kurvini sinovi” (Branimir Štulić): sluge sustava, ljudi na strateškim mjestima, „lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti“. Oni su u SF-ovima poznati kao „pod people“, a inače kao prilagodljivi ljudi ili oportunisti.

No možda najzanimljivija i najsubverzivnija pjesma iz kategorije „čiji si“ nije rock pjesma. Naime “Mjesečev sin” (V. Huljić) izvodi Danijela Martinović. Riječ je o pjesmi koja je navodno nadahnuta životnom pričom Rudolpha Valentina, glumca koji je za života bio na glasu kao veliki zavodnik. Naime bio je prvi i najpopularniji filmski predstavnik tipa latinskoga ljubavnika, a posmrtno su o njemu krenule glasine da je bio homoseksualac. Danijelina pjesma pripovijeda o ženi koja ga u krevetu, umjesto s ljubavnicom, nalazi s muškarcem.

SUZE SINA RAZMETNOG I BUNTOVNE KĆERI

Gundulićeva poema Suze sina razmetnoga, ključno djelo hrvatskog baroka, temelji se na paraboli iz Evanđelja po Luki, koja govori o ocu što sinu pokajniku oprašta njegov neposluh i rasipništvo. Sin iz prve faze te priče, koji živi u grijehu i izvan milosti, čest je gost kavanskih, rock i rep pjesama. Izgubljeni sin grupe Motor City Bar nasilnik je koji hoda po Trnskom s palicom u ruci i ljubav traži na krivim mjestima, dok je sin iz pjesme benda Pips, Chips&Videoclips izgubljen na svoj, introvertirani način. Neredov i Targetov “Crni sin” je, pak, dijete ulice – izvana grub i poročan, unutra gladan svega i svime razočaran.

O nasilniku čije izgovore i traume iz djetinjstva nitko više ne želi slušati govore “Suze sina oca razmetnog” (Bruno Antolić). Međutim u pojedinim dalmatinskim pjesmama ponekad se citira cijela parabola. „Tebi se vraća sin izgubljen, iz pakla u raj“ (Helena Papić) pjeva klapa Cambi o kockaru i alkoholičaru pokajniku. „Ja sam taj o kom se šuti, ali nitko ne miri se s tim. Ja se vraćam kad vinograd žuti, kao svaki izgubljeni sin“ (Juras) pjeva Tedi Spalato o sinu koji za sebe više ne nalazi mjesta jer „nitko ne zna kud bi s njim“.

Iako buntovna kći nije rijedak motiv pjesama obuhvaćenih prvim i drugim tekstom u ovoj seriji, u ograničenoj kategoriji pjesama koje nose „kćer“ u imenu nisam pronašla puno takvih. Jedna od upečatljivijih iznimaka je “Izgubljena kći” (Slaven Slišković), ispjevana iz perspektive čovjeka koji ju je predugo volio. Ona je pričala da je „nitko neće naći dok sama sebe ne potraži“, a u svojim traženjima izgubila je i njega „na svojim livadama ljubavi“. “Tvoja kćerka zna kaj dela” (Željko Kožarić) je, pak, podravska verzija pjesme “Girls Just Want to Have Fun”, a najnoviji primjer nesavršene kćeri donosi pjesma “Kći od plastike” (Lovre Ćustić).

Suzama sina razmetnog i izgubljene kćeri logično se pridružuje još jedna, moram priznati, neočekivana kategorija. Naime u drugom nastavku serijala pisala sam o tome kako je najčešći tip oca u našoj pop glazbi odsutni otac, nerijetko odsutan svojom voljom. No nisam se nadala da ću u pjesmama o sinovima i kćerima naići na odgovore tog oca i čuti njegovu stranu priče.

Zanimljivo je da, dok se u nekim pjesmama prešućuje razlog očevog odsustva, primjerice u “Kćeri moja” (Bratislav Zlatanović) i “Ne krivi me, sine” (Stevo Cvikić), u drugima on jasno navodi.

„Odvukla me plava žena, grijeh sam spreman svoj da platim, vratit ću se al’ se bojim, nećeš moći da me shvatiš“ pjeva Milo Hrnić u “Sine moj” (Zlatanović). „Nemoj mi suditi, jednom ćeš i ti voljeti nekog, jednom ćeš shvatiti“, moli otac u još jednoj Zlatanovićevoj pjesmi. Nešto manje kajanja pokazuje otac iz pjesme “Ne kuni me, sine” (Ivo Mikuličin). „U svom domu odavno sam stranac, stražar mrtve ljubavi, noći su mi k’o godine duge, sutra zorom odlazim“, idu stihovi te pjesme u kojoj otac pravda napuštanje sina manjkom supružničke ljubavi.

Posebno zanimljive su dvije pjesme ispjevane iz majčina ugla: “Sine, ne pitaj za oca” (Krajač) o ocu mornaru čiji je brod odijela oluja, i “Oj, Gorane, sine” (Adam Semijalac), gorki vapaj napuštene i besanim noćima izmučene žene-majke.

„NE TRAŽI, MAJKO, GROBA MOGA“

„Ako ti suze pomute vid i rane potamne lice, ne traži, majko, groba moga. Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga“ poznati su stihovi iz pjesme Bezimeni Jure Kaštelana, nadahnuti predajama što ih nose ratovi. Motiv sina koji odlazi u vojsku ili rat otvara posebno poglavlje ove priče, a odraz je najtežeg i možda najstarijeg očekivanja koje društvo i roditelji imaju od sinova – da se žrtvuju za zajednicu ili domovinu. Neke pjesme to očekivanje dovode u pitanje, a druge ga potiču.

“Imela majka sineka tri” (Jakševac) iz 1968. govori o majci koja je izgubila tri sina: prvog u ratu, drugog u rudniku, trećeg u gradu. Iako bez izravne osude, stihovi jasno poručuju da je takav teret teško nositi. S puno emocija između redaka pjeva i šargijaš Ante Bubalo u pjesmi “Komandire, čuvaj moga sina (jer ga majka jedinoga ima)”, skrivajući iza ohrabrenja upućenih sinu nepovjerenje prema njemu nadređenom vojniku. Komentar na slanje sinova u ratove daje i Alka Vuica u pjesmi “Dala majka sinove”.

Posebno potresna je pjesma “Tri sina” (Zuban) koja pripovijeda o poginulim sinovima trojice poginulih branitelja uz poruku „mir i dobro širimo svi, al’ zaborav nek’ ne izbriše tri ratnika i sina im tri“. Istinitim pričama usprkos, u pop pjesmama je, pokazalo se, puno češći pozitivan odnos prema vojsci, pa i propaganda. U to se uklapaju pjesme “Kad porasteš sine” (Branko Karakaš), “Sine mili” (Mladen Grdović i Dobrilo Majstorović) i “Čuvaj se, sine” (Pavičić), sve tri u izvedbi ponosnih majki.

“Pusti majko sina svoga”, pjesma nastala kao dio obrazovnog kulturno-umjetničkog projekta koji promiče vrijednosti iz Domovinskog rata i snimljena 2023, nosi poruku: „ako treba, sve do raja pusti, majko, svoga sina“. O sinovima koji su uistinu otišli toliko daleko govore pjesme “Spavaj s mirom, sine moj” (Siniša Doronjga) i “Sine” (Albert Dobrinić), nastale u slično vrijeme kad i koračnice poput “Hrvatski će opet sin prolaziti kroz svoj Knin” (Pavičić).

Manje teška očekivanja i malo manje mračna razočaranja skrivaju pjesme o zanimanjima, primjerice “U mornare, sine, ne u artiste” (Tonći Vlaho Lazibat). No takve su pjesme češće o ljubavi, a rjeđe o odgovornostima, odnosno to su pjesme o zetovima. „Tili ste drugog od prvog trena, čestitog momka iz najboje kuće (…) tili ste zeta inžinjera“ pjeva Ibrica Jusić u pjesmi Krste Jurasa “Ljubi san vašu kćer”. Krankšvesterova “Ćerka” također se zaljubljuje u „krivog“, a odbija odvjetnike, doktore i suce, danas poželjna zanimanja.

Ipak, najprovokativnije o budućnosti potencijalnog sina govori “Ne daj sina za mušku drolju” (Boško Obradović) Atomskog skloništa. „Riješila si se drugog stanja, možda je tako najbolje, jer bi te pokopala lokalna izdanja. Ako nekad i rodiš sina, ne daj ga za mušku drolju, ne daj ga za glavu-klimavca, ni pseudo-intelektualca“. Nema sumnje, važno je čime će se baviti muška djeca. U pjesmama o kćerima profesija se ne spominje.

Pjesme o sinovima i kćerima pokazuju se puno tradicionalnijima nego pjesme o majkama i očevima / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Na kraju moram zaključiti da su prikazi sinova i kćeri u pop pjesmama kao lakmus papir za duboko ukorijenjene društvene predrasude, prema kojima je još uvijek dobiti sina veći prestiž nego dobiti kćer. Usto sinovima se uporno pokušava prenijeti mudrost i ostaviti kuća, dok se kćerima želi tek sreća ili bogatog muža. Unatoč provokativnim, neobičnim, pa i vulgarnim iznimkama te vidljivom pomaku u posljednjih dvadeset godina, pjesme o sinovima i kćerima pokazuju se puno tradicionalnijima nego pjesme o majkama i očevima. U svjetlu svega jasno je da popularna glazba, iako ponekad progresivna, često ostaje konzervativan medij koji samo sporadično preispituje tradicionalne rodne uloge. Je li tako i u pjesmama o braći i sestrama? Saznat ćemo u idućem nastavku.