Drago Britvić u tri poglavlja

Na Božić 2005. godine napustio nas je Drago Britvić, jedan od najuspješnijih, najizvođenijih, najpjevanijih i najdarovitijih tekstopisaca u povijesti naše zabavne glazbe

„Bijeli Božić zasjao kao zlatni brijeg i u sobi ostao jer je vani snijeg“ — stihovi su koji će, uz blagoslov meteorologa, ovih blagdana biti na mnogim usnama. No rijetki će znati ime pjesnika koji ih je zapisao.

Drago Britvić, pjesnik i novinar, autorska je sila koja je višekratno zadužila našu popularnu kulturu, dajući prednost upravo njoj nad takozvanom visokom kulturom, u kojoj pjesnicima kolajne dijeli akademija, a ne radijski slušatelji. Njegovo ime će u hrvatskoj glazbi ostati sinonim za autora koji je svoje stihove, umjesto književnim časopisima i zbirkama, prepustio skladateljima i radijskim prijemnicima.

Da je predmet u špajzu, Drago Britvić bio bi cigareta na prozoru. Da je prijevozno sredstvo, bio bi zadnji „fijaker“, kola ili kočija. Da je doba dana, bio bi nedjelja u predgrađu.

AUTORSKI KLJUČ

Drago odnosno Dragutin Britvić bio je poznat kao čovjek koji ne pozira, ne daje intervjue i zazire od trač rubrika – novinar koji je izbjegavao novinare. Bio je toliko uspješan u skrivanju svoje intime da danas o njemu govorimo isključivo na temelju njegovih pjesama i sjećanja koje su s javnošću podijelili njegovi prijatelji, suradnici i poznanici. Malo znamo o njegovu djetinjstvu i odrastanju.

Premda obiteljsko prezime upućuje da to da su se njegovi preci bavili brijačkim zanatom, Britvić se rodio u obitelji kolara, u pitomoj Pitomači. Gimnazijske dane obilježila su mu svakodnevna putovanja vlakom do Virovitice i natrag – iskustvo koje je željezničke tračnice trajno upisalo u njegovu poeziju.

Vlakom je doputovao i u Zagreb na studij književnosti, u brucošku klasu 1955. godine. Po dolasku se zaposlio kao noćni čuvar u Gradskom vodovodu, gdje je upoznao motiv nesanice i radno vrijeme provodio čitajući klasike.

U to vrijeme objavljivao je pjesme i kraću prozu u književnim časopisima i novinama Polet, Slavonija danas, Dodiri, Prisutnosti, Novine mladih, Narodni list, Mladost, Studentski list i, kasnije, u Večernjem listu. Ubrzo se okušao i u pisanju tekstova za zabavnu glazbu, a prvi uspjeh postigao je pjesmom “Okrećem listove kalendara”, koju je na prvom Opatijskom festivalu 1958. godine izvela Anica Zubović.

Ta pjesma o iščekivanju decembra odraz je njegove trajne zaokupljenosti neumoljivom prolaznošću vremena i iščeznućem bolje prošlosti, motiva koji su ga pratili sve do njegova odlaska, upravo u prosincu.

„Odmah se vidjelo da to nisu bili obični, već literarno prepoznatljivi tekstovi. Bile su to male životne priče vrlo vješto ispripovijedane u stihovima na osnovu kojih se moglo zaključiti da je toplina kojima su zračili jedan od formativnih elementa njegove osobnosti”, rekao je o Britvićevim ranim radovima njegov prijatelj i književni kritičar Branimir Donat.

Na drugom Opatijskom festivalu Britvić je za pjesmu “Mirno teku rijeke”, koju je otpjevao Vice Vukov, primio priznanje radijske publike i struke. Tijekom šezdesetih nastavio je nizati uspjehe i na Zagrebačkom te Splitskom festivalu, postavši s vremenom jedan od najnagrađivanijih tekstopisaca u povijesti domaće zabavne glazbe i vrlo rano stekavši reputaciju jednog od najboljih uopće.

Tih godina uglazbljene su šansone “Zadnji fijaker” (Viki Glovacki), “Golubovi” (Ivo Robić), “Poljevači ulica” (Arsen Dedić), “Potraži me u predgrađu” (Lado Leskovar), “Igra života” (Drago Diklić), “Trešnjevačka balada” i “Milioner” (Zvonko Špišić). Te su pjesme Britvića afirmirale kao zagrebačkog kroničara, „pjesnika zaljubljenog u dvorišta“, kako ga je nazvao Branimir Pofuk, gotovo opsjednutog predgrađima, periferijom, romantikom svakodnevice – prolaznim, intimnim, prividno nevažnim svijetom koji postoji „iza svega, na kraju perspektive“.

Dok šansonom “Mirno teku rijeke” opisuje spokoj i harmoniju koja proizlazi iz jedinstva s prirodom, u pjesmama o Zagrebu premješta svoje pejzaže iz pastoralne idile u urbanu mašinu, i dalje se oslanjajući na filozofiju izraženu stihom „vedar čovjek nikad nije sam“. Društvo mu čine golubovi, magle, dvorišta, krovovi, tramvaji, kavane, veš koji se suši, kiše i zadnji fijaker. U tom su svijetu „sreće kratke, postaje duge“, a najdragocjenija valuta osmijeh i stih.

U tom istom svijetu svanut će i “Sedmi dan djeda Mraza”, balada s potresnim, proročko-distopijskim stihovima: „poći će onda djeca u zemlju vječne zime i ostat će tamo da našu kaznu prime“. Djed Mraz, simbol djetinjstva, nevinosti i nade, ovdje je metafora za kraj iluzija i snova. Britvićevi stihovi zadiru duboko u ljudsku čežnju za domom i smislom, istovremeno ukazujući na neumitnost kraja.

Godine 1966. održan je prvi Festival kajkavske popevke u Krapini, kojemu je Britvić bio jedan od osnivača, dugogodišnji direktor i jedan od glavnih tekstopisaca. Ondje su, između ostalih, izvedene njegove “Pod starim krovovima”, “Dugo me ni bilo” i “Oko jene hiže navek tiči lete”. Osim što su svoje mjesto pronašle u kajkavskom folkloru, njegove su pjesme tih godina duboko protkale i dalmatinski. Pjesma “Crne marame”, koja snažnim kontrastom bijelih jedara i crnih marama oslikava jaz između vanjskog krajolika i unutarnje čežnje koju budi život uz more, u Splitu je 1963. osvojila nagradu žirija i publike.

No najveće trijumfe Britvić je na Jadranu doživio sedamdesetih. Na Splitskom festivalu 1970. “Zvona moga grada” osvojila su nagradu publike, dok je “Proplakat će zora” 1971. osvojila i naklonost publike i internacionalni žiri. Uspješan niz nastavile su Terezina “Neka idu lađe” i Oliverov “Cvit Mediterana”, a krunu tog razdoblja čini “Noćas ćemo zemlji, ko materi reći”, koju su na večeri dalmatinske šansone 1977. izveli Mišo Kovač i klapa Šibenik.

Britvić je u međuvremenu pisao za Dubrovačke trubadure, Ibricu Jusića, Mila Hrnića, Đanija Maršana i druge mediteranske glasove, dok su njegove retke pjevali i Gabi Novak, Vera Svoboda, Ana Štefok, Elvira Voća, Krunoslav Slabinac i mnogi drugi.

U tkivo naroda utkale su se pjesme poput “Tvoja zemlja”, “Budi noćas mirno more”, “Maslina je neobrana”, “Bože, čuvaj Hrvatsku”, “Dubrovačka zvona” i “Svirci moji”, koje su razotkrile Britvića kao pjesnika iz naroda i narodnog pjesnika – domoljuba zaljubljenog u tradiciju, koji prirodu promatra okom mistika. Svojim je radom taj podravski kajkavac spojio sve hrvatske krajeve. Njegove su razglednice od riječi ostavile trag čak i na nadgrobnim spomenicima.

Ako je Zagreb bio grad opeka i opreka, gdje novo uvijek zamijeni staro, hrvatske su regije, svojim jezičnim bogatstvom te mukom i slašću prožetim zorama i sumracima, otvarale vrata u protjeranu prošlost. U njoj su, uz glazbu i vino, počivale prazne čaše, pognute grane i potopljeni brodovi, prepušteni halapljivoj zemlji, sporim rijekama, nevremenu, blatu, hrđi i pjesnicima. U Zagrebu i izvan njega Drago je uvijek držao svoje oči na periferiji.

„Usudio se upustiti u pjesničku pustolovinu negdje tamo na rubu trivijalnog, običnog, pa čak i potrošenog, u predjelima gdje započinju umjetni vrtovi sentimentalnosti“, zapisao je o njegovom izričaju Donat. Jedan je od prvih koji su „lišće-ljubav-more zamijenili našim „malim“ čovjekom, svakodnevnim prolaznikom i susjedom“, stoji u bilješci anonimnog kritičara u Večernjem iz 1977., uz napomenu da Britvićeve pjesme upečatljivim primjerima pjevanog pjesništva čine njegova „ironija, opori sarkazam i neukalupljeni rimarij“ (VL, br. 5380).

U istom je listu 1987. dugi hvalospjev Britviću složio njegov prijatelj književnik Zvonimir Milčec, ističući da on stihovima marljivo „bilježi urbanističke, socijalne, kulturne, civilizacijske pomake i promjene u topografiji i duhu grada“ (VL, br. 8521). Britvićev sin Saša, također glazbenik, rekao je da je Drago toliko dobro poznavao zagrebačka dvorišta da je kroz njih mogao doći od Trešnjevke do Tkalčićeve, a navodno je i grad poznavao na način „da je za većinu kuća i zgrada poimence znao tko, od kada i na kojem katu živi“, zabilježio je Pofuk.

Tekstove gotovo nikada nije pisao na već skladanu glazbu i nije dao da se u njima nešto mijenja. Kompozitorima bi ih predavao imajući na umu pjevača koji će ih izvoditi, a znao je i sugestivno pjevušiti glavnu temu pjesme. Jedna od rijetkih iznimaka bila je “Božić bili”, naslovna pjesma filma i serije Duga mračna noć, čije je stihove, na poticaj redatelja, Britvić dodao već gotovoj glazbi Siniše Leopolda. I tako je, kao po nekom tajnom planu, njegova posljednja pjesma bila božićna.

„Ključ uspjeha ove pjesme u moru komercijalnih božićnih pjesama je atipičan zvuk arhaičnog teksta i čini mi se da ljudi osjećaju da je ona nešto tipično naše“, rekla je o toj pjesmi Vanna, opisavši nehotice ključ uspjeha – svih Draginih pjesama.

DRAGO BRITVIĆ U BROJEVIMA

U približno pet desetljeća, od 1957. do 2005., Britvić je napisao više od petsto pjesama. A to je samo djelić onoga čime se bavio. Cijeli radni vijek proveo je na Hrvatskom radiju, tada Radio Zagrebu, najprije kao suradnik muzičke i literarno-muzičke redakcije, a zatim kao urednik redakcije i popularnih emisija među kojima su Lice s fotografije, Pod starim i novim krovovima, Ulice i trgovi, etc. Kažu da je i u novinarstvu njegovao pjesnički pristup.

Da je Britvić bio izvanredan novinar, vidljivo je i u njegovim pjesmama, osobito onima koje je proslavio Špišić. Pišući o toj temi, Pofuk je kao ogledni primjer poetskog novinarstva istaknuo njihovu pjesmu “Bicikl”, u kojoj je iščitao reportažu, analizu, komentar i scenarij cijelog filma o pretvorbi ljudi i kapitala, tranziciji, tajkunima, ratnim veteranima i gnjevu siromaha.

Britvić je najaktivniji bio šezdesetih i sedamdesetih. Tada je, osim što je bio novinar, obnašao funkciju predsjednika novoosnovanog Saveza udruženja muzičara zabavne i narodne glazbe Hrvatske te bio direktor Festivala u Krapini. Usto je za televiziju radio seriju zabavno-glazbenih emisija i pisao pjesme za djecu. Najpoznatija među njima svakako je “Himna zadrugara”, poznata i pod nazivom “Kad se male ruke slože”, napisana za film Vlak u snijegu.

Više od dva desetljeća Britvić je surađivao sa zagrebačkim Histrionima, adaptirajući tekstove Tituša Brezovačkog, Marije Jurić Zagorke, Augusta Šenoe, Williama Shakespearea i drugih. Sa skladateljem Marijanom Makarom radio je na pučkom božićnom oratoriju O vreme prelubleno i napisao libreto za mjuzikl Alfija Kabilja Tko pjeva zlo ne misli.

Godine 1993. Hrvatski radio i Croatia Records objavili su mu prvu zbirku odabranih pjesama Bože čuvaj Hrvatsku. Iste godine je s hrvatskim naivnim slikarom Ivanom Lackovićem-Croatom izdao pjesničko-zavičajnu mapu Pušlek domovine i sa slikarom Brankom Bahunekom mapu Za falu kaj smo bili skup. Posthumno je objavljena još jedna zbirka njegovih stihova naslovljena Mirno teku rijeke, dok je iz neobjavljene zbirke Kuće mojih ljudi pojedine pjesme sâm Britvić objelodanio u okviru radiotelevizijskih emisija.

Godine 2006. nagrađen je Porinom za životno djelo. Nositelj je Povelje grada Zagreba i odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Pitomači se svake godine organizira Večer poezije njemu u čast. Njegov jedini sin Saša, dirigent i glazbeni pedagog, iznenada je preminuo deset godina nakon oca.

ŠKRIPAVA LADICA

Drago Britvić nije naš jedini pjesnik i tekstopisac koji je radni vijek proveo kao novinar. Naime u taj se profil uklapa i Momčilo Popadić, s kojim je Britvić „dijelio“ naše najbolje pjevače i interes za male ljude. Radijsko-pjesnička veza veže ga i sa Željkom Krznarićem, čije su pjesme također dio narodnog folklora. Među značajnijim tekstopiscima koji nisu djelovali u drugim kapacitetima unutar glazbene industrije nalaze se i Maja Perfiljeva te Željko Sabol, dok bi popis novinara koji su ujedno i pjesnici zasigurno bio duži.

Britvićev autorski rad najviše je povezan sa zagrebačkom školom šansone, Zagrebačkim, Splitskim i Opatijskim festivalom zabavne glazbe te Festivalom kajkavske popevke u Krapini. No umjesto nabrajanja svih pjevača koji su na tim festivalima njegovim riječima dali glas, istaknut ćemo skladatelje koji su im podarili melodiju. Njegove su tekstove uglazbili autori različitih rukopisa. Stjepan Mihaljinec, Stipica Kalogjera, Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Branko Mihaljević, Đelo Jusić, Alfi Kabiljo, Dušan Šarac, Siniša Leopold, Julije Njikoš neka su od najvećih imena koja stoje uz njegovo.

Uz njih su stihovi Drage Britvića zaživjeli su u različitim glazbenim stilovima, kao popijevke, šansone, starogradske, zborske, klapske, dječje i pop pjesme, ali i kao kazališni songovi te filmska glazba. Pritom su se kao prepoznatljive tematske cjeline njegova pjesništva izdvojili ljubavni, kajkavski i rodoljubni stihovi te pjesme o Zagrebu, zbog kojih su mnogi (barem oni rođeni prije Azre) Zagreb prvi put vidjeli Draginim očima.

Okom novinara i srcem pjesnika Britvić je spajao more i ravnicu. Svaki dio domovine za njega je bio riznica prizora i priča. Priroda ga je nadahnjivala svojim tišinama i detaljima, gradovi svojim ritmom i licima, a obični ljudi svojom svakodnevnom brigom, radošću i prkosom. U već spomenutoj pohvali Dragi Britviću Milčec je zapisao da je Britvićeva poezija najnježniji refren ove naše ne baš nježne svakodnevice, a on komunalna ustanova za higijenu duše, za ljepši i plemenitiji život.