Glazbeno središte: Virovitica

Virovitica je poznata po grupi Vatra, Željku Krušlinu-Kruški, Marinu Juriću-Čivri, a sve više i po novome glazbenom adutu – Skotnom vragu. No, sudionici glazbene scene u tom gradu kažu kako se ipak najviše sluša urbani istočnjački melos

Skotni vrag

„U Virovitici ne postoje pritisci / i žive mirno svi kao hipici / u Virovitici…” pjevao je Đorđe Balašević u pjesmi koja je ime grada zauvijek zabilježila na njegovom albumu Bezdan iz 1986. godine.

Virovitica je iznjedrila Vatru, Marina Jurića-Čivru, Skotnog vraga i Željka Krušlina-Krušku (zapravo, točnije bi bilo napisati da je on iz općine Gradina). U Virovitici je rođen i Jasenko Houra koji je potom u Zagrebu bio jedan od osnivača Prljavog kazališta 1977. godine. Ako ćemo govoriti o starijim virovitičkim poznatim ličnostima, Fortunat Pintarić bio je skladatelj, franjevac, učitelj pjevanja i orguljanja. Iako iz Čakovca, najveći je dio života proveo u Virovitici gdje je skladao kompozicije za orgulje i stvarao manje klavirske forme. U Virovitici je bio rođen i tenor Franjo Paulik, solist zagrebačke Opere koji je svoju glazbenu karijeru započeo 1941. u metropoli.

Početak 20. stoljeća – zlatno doba virovitičke glazbene scene

Ipak, najiznimnije povijesno ime virovitičke glazbene scene je Čeh Jan Vlašimsky, po kojem virovitička glazbena škola nosi ime. Vlašimsky je nakon školovanja u Pragu stigao u mađarski grad Pečuh, a potom 1886. u Viroviticu gdje se zaposlio na mjesto kapelnika Društva za promicanje glazbe (danas Gradska glazba) i učitelja guslanja. Idućih 50 godina sav glazbeni život Virovitice vezan je uz njegov rad. Pola stoljeća bio je kapelnik Društva za promicanje glazbe, gotovo 30 godina zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva Rodoljub, vodio je tamburaški orkestar HTD-a Sloga i kasnije tamburaško društvo Mladost, a povremeno je ravnao i drugim pjevačkim zborovima, tamburaškim i gudačkim orkestrima. Usto, bio je glazbeni pedagog i učitelj.[1]Zahvaljujući njegovu radu, Virovitica ima jednu od najstarijih glazbenih škola na hrvatskom sjeveru, a koja je 2019. proglašena i najboljom glazbenom školom u Hrvatskoj.[2]

Virovitica, grad iz kojeg glazbenici odlaze u Zagreb pokrenuti svoju karijeru

Govorili o Dečaku, Houri ili Krušlinu, da bi ostvarili konkretniju glazbenu karijeru, bilo je potrebno pokrenuti stvari u metropoli i biti prisutan u žiži glazbenih događanja. Danas Virovitica ima novog asa iz rukava. U posljednje vrijeme svi pričaju o Skotnom vragu koji je došao iz Virovitice. Bend koji, osim glazbe, ima zamjetnu prezentaciju i razrađenu priču. Potrudili su se za skretanje pažnje jer samo sjajno svirati današnjoj publici više nije toliko bitno. Mario Petrinjak, bubnjar benda, profesor je gitare u virovitičkoj glazbenoj, Jakov Koščak, frontmen, vokal i gitarist te Ivan Manjkas, producent, saksofonist, također profesor u glazbenoj, lokalne su figure koje unutar ViKA-e (neprofitne udruge Virovitička kulturna alternativa) nose velike zasluge za gradski alternativni život.

Mario Petrinjak

Virovitička kulturna alternativa

Mario Petrinjak, predsjednik udruge, govori kako su krenuli s radom 2019. potaknuti željom da pronađu prostor u kojem bi bendovi mogli svirati. Pokretanjem udruge tako su dobili od Grada Virovitice prostor za svoje djelovanje odnosno prostor za probe bendova, ali ne i za svirke. „Vidjeli smo da nema prostora gdje bi se sviralo. Onda smo krenuli po raznim pubovima kako bismo vidjeli je li itko zainteresiran za nekakvu suradnju. Prvo je to bio Cafe bar Boom, zatim Štedna, da bismo se utaborili u Horn Pubu“, objašnjava Petrinjak. Oni su ostali jedini od alternativne scene u Virovitici. Punk više ne postoji, a elektronička scena se nedavno posve ugasila, nakon što su posljednji entuzijasti izgubili volju za borbu s vjetrenjačama. Ne postoji prostor u kojem bi se razvijala ikakva scena kao u drugim gradovima. Unatoč tome, ViKA je aktivna s programom i dovodi glazbenike iz čitavog svijeta. Bilo da je riječ o američkom gitaristu ili bendovima koji sviraju surf rock do Balašević tribute banda, underground glazba u Virovitici ipak je slabo prihvaćena.

Karta za koncert Đorđa Balaševića

„Ekipa mi ide tamo”

Osim što je aktivan u organizaciji glazbenih programa u Virovitici, Petrinjak svira u čak pet autorskih bendova, a zaposlen je i kao profesor gitare u glazbenoj školi. „Pokušavali smo jače animirati srednjoškolce. Chui nam je bio prije nekoliko mjeseci u Pubu i jednostavno sam rekao klincima da moraju doći to čuti. Na kraju su bili oduševljeni! Nevjerojatno je kako nema scene. Tih deset godina prije nas se nekako izgubilo jer uopće nije bilo koncerata. Nema mladih bendova. Dečki u najmlađem virovitičkom bendu imaju 25 godina. U gradu imamo dva velika turbofolk kluba gdje dolaze izvođači poput Ivana Zaka i 90 posto mladih odlazi tamo.”

Više puta se kroz razgovore provukla informacija da neke mlade čak i ne zanima narodnjačka glazba, ali da odlaze na takva mjesta zbog društva. Osjećaj pripadnosti tada postaje snažniji i važniji od glazbenog ukusa jer se pojedinci u ovim formativnim godinama ne žele izdvajati. „Mislim, nevjerojatno! U moje je doba bio zakon biti drugačiji! Mi nismo htjeli ni ići u kafić, nego smo svirali na željezničkom mostu i cugali. Sad već pet godina radim na održavanju alternativne scene, ali ne vidim baš neki veliki pomak. Par srednjoškolaca sad su češći posjetitelji alternativnih koncerata i već su dio udruge, pomažu nam i volontiraju s nama, ali mogu ih nabrojiti na prste jedne ruke u gradu od 20000 stanovnika”, požalio se Petrinjak.

(Sub)kulture više ne postoje u Virovitici

„U virovitičkom se kazalištu zbilja okupljaju i stari i mladi. Možemo reći da se tamo stalno nešto događa. Postoji kulturna scena, imaju dva velika festivala u godini. Zatim postoji glazbena škola koja zbilja educira sjajne pojedince koji se na kraju istaknu, odu dalje. Ogromna smo škola. Imamo više učenika i profesora nego, recimo, Šibenik. Muzej je isto jedna nova priča, ogroman i prekrasan. Od koncerata i scene jedino smo mi ovdje, pritom isključujem Rokovo”, objašnjava Petrinjak. Rokovo je manifestacija kojom se sredinom kolovoza obilježava Dan grada Virovitice. Rock koncerti, koncerti zabavne glazbe, zvuci Slavonije uz tamburice, nastupi mladih virovitičkih bendova – jedan poprilično šarolik i, vrlo važno, besplatan program u organizaciji Turističke zajednice koji broji najveću posjećenost na nekom koncertu, ali ako ćemo govoriti o kultnim koncertima koji se pamte, to je zasigurno onaj trosatni Balaševićev 2. srpnja 2004. na rukometnom igralištu TVIN-a, kad je prodano oko 2500 ulaznica.“[3]

Svirka u Palači

Leo Škrinjarić, DJ i televizijski novinar, smatra kako bi glazbeni ukus vjerojatno puno više zadovoljili trenutno kontroverzni izvođači koji danima zaredom pune zagrebačku Arenu. Na njegove gaže dolaze ljudi, no i dalje to nije krcato kao u klubovima gdje vlada narodnjački melos. Škrinjarić ima trosatnu emisiju Stereotip na ICV-u (Informativni centar Virovitica – Radio Virovitica), a na Hrvatskom radiju – Radio Osijek termin u sklopu večernje emisije Noć u gradu gdje pušta glazbu samo s gramofonskih ploča iz svoje fonoteke (house, deep house, trance, DnB, jazzy, soulful…).

„Nažalost, i radio postaje kod nas idu u tom smjeru. Gradski radio pušta gotovo 100 posto domaću glazbu s područja bivše Jugoslavije, s tim da je otprilike 40 posto hrvatska glazbena scena, a ICV – Radio Virovitica je vlasništvo Grada i pet općina, županijska je postaja s četiri frekvencije, a jedni i drugi zbog profita ‘idu na želje i pozdrave’ jer su sami na tržištu. Ima nešto sitno tamburice, ali to bude miks stare cajke i narodne glazbe. Kod nas je u gradu čudna situacija”, smije se Škrinjarić i govori kako se takva glazba i u lokalima miješa s hrvatskom zabavnom glazbom.

„U Virovitici je svijetla točka Štedna gdje svira normalna mainstream glazba i Horn Pub koji njeguje neku svoju neovisnu scenu”, završava Škrinjarić. Upravo je te dvije gradske oaze spomenuo i Ivan Borbaš, stručni suradnik za marketing, promidžbu i odnose s javnošću Gradskog muzeja u Virovitici, koji uz program višestruko nagrađivanog muzeja[4] kao dodanu vrijednost organizira i koncerte. „Radili smo koncerte različitih izvođača, od nažalost pokojnog Damira Kukuruzovića, do Ivanke i Mrleta i udaraljkaša Filipa Merčepa! Definitivno je najposjećeniji koncert bio onaj Borne Šercara i Ladarica prošle zime, kada smo obilježavali tri godine od otvorenja novog muzeja. Bilo je 150 ljudi. Bilo bi ih i 300, ali jednostavno fizički nisu stali. Cajke su preuzele Zagreb, ali ne mogu reći da je Virovitica cajkaroški grad. Nije da ne poznajem ljude koji ne slušaju cajke, samo to nije moj svijet, družim se s ljudima koji slušaju sličnu ili istu glazbu kao i ja. Imam svoj neki mali svemir, ali mislim da ima puno tih svemira koji grad čine gradom”, završava pozitivno Borbaš.

Virovitička electro scena

Kao jedan od pokretača electro scene u Virovitici, Škrinjarić govori da je program koji je pokrenuo s kolegom Milanom Junačkim i DJ-icom Petrom Josić polučio vrlo dobar uspjeh i ubrzo su počeli organizirati nastupe svaki tjedan.

„U bivšem hotelu preuredili smo jedan prostor u podrumu u klupski prostor, no kako prostor nije bio naš, zbog neslaganja s vlasnikom, sve je stalo prije korone. Zapravo, sad nekog života elektroničke glazbene scene u Virovitici više nema. Ponekad se nešto dogodi u Pubu ili Štednoj. Glazba koja je ipak najbolje prihvaćena su strane osamdesete i devedesete, pop, rock, metal, synth pop. Tada dolazi i mlađarija, pogotovo kad čuju neku glazbu poput one iz serije Stranger Things. Misle da je pjesma Kate Bush ‘Running Up That Hill’ nešto novo, a to je glazba iz 1984. To je neki multigeneracijski zvuk. Kod nas u ovom pograničnom području, Mađari oduvijek imaju taj jedan dobar pristup retro glazbi. Nekad je to bio Juventus Rádió, zatim Danubius Rádió, a danas to kod nas radi Top Radio. Tamo mogu čuti neku glazbu koja me podsjeća na djetinjstvo i takvu glazbu sada puštam s ploča. Nažalost, publike ovdje nema, raseljeni su i otišli su trbuhom za kruhom. Moja su generacija obiteljski ljudi koji više ne izlaze. Ja sam se nekako najviše fokusirao na radio, no mladim je generacijama od 18-19 godina radio kao medij nepojmljiv, jer što će njima netko birati glazbu, oni slušaju glazbu on demand. Mene je kao klinca oblikovao Disco Shock Hameda Bangoure, Afrika Bambaataa, KLF, Run DMC, Public Enemy, Cypress Hill – oni su mi bili prozor u svijet”, prisjeća se Škrinjarić.

Leo Škrinjarić i Petra Josić

Usporedba glazbenog života sada i onda

Škrinjarić je objasnio kako je izgledao glazbeni život u Virovitici devedesetih i 2000-ih: „Ja sam odrastao uz narodnjački klub u Suhopolju (mjesto nedaleko Virovitice) i nekoć je takva zabava karakteristična za sela. U gradu smo imali disco bar 13, klub Vanadis i Štednu. Grad je bio urban. Nekad je Virovitica, u osamdesetima, bila rockerski grad. Na poznatom Virginija rock festivalu 13. lipnja 1987. nastupili su, između ostalih, Leb i sol, Drago Mlinarec, Massimo, Zabranjeno pušenje, a vodio ga je Dražen Vrdoljak. Nekoć je Vanadis radio odlične techno partyje na koje su dolazili DJ-i iz Zagreba. U 13 su dolazili DJ-i iz Zagreba i Osijeka. Postojali su partyji elektroničke glazbe i hip-hopa, metal nights, jer je bila velika populacija ljubitelja metal glazbe, punka također. Danas se to sve izgubilo. „Trinaestica je bila boom kad je nastala u devedesetima. U poplavi cro dance glazbe koja je bila na tadašnjoj razini svjetske produkcije. Dolje je svirao disco program, na srednjoj razini bio je caffe bar gdje se svirao rock, a na katu Klub cafe. Ti si na kraju s jednom ulaznicom mogao odabrati tri različita glazbena programa i to je bilo fantastično. Nažalost, danas nas je pregazilo vrijeme.”

Mario Petrinjak govori da je potom nastala neka rupa u vremenu kad se više nisu događali koncerti i kad je nakon povratka iz Beča, gdje je studirao, shvatio da ne postoji mjesto za izlazak mladih. „Kad sam se vratio u Viroviticu, mislio sam da ćemo pronaći prostor jer tako udruge najbolje funkcioniraju, kad nisu ovisne o pubovima i njihovim vlasnicima. Mi imamo sreću što imamo super gazdu u Horn Pubu. On je možda najveći entuzijast u Virovitici i u udruzi, što se tiče koncerata i guranja te koncertne priče. Mi, mlađi, sad već polako gubimo volju zato što već pet godina nema povrata, nema mladih, ništa se ne događa. To sad organiziramo više zbog nas. Puno radimo, ugostili smo milijun bendova, svi su čuli za nas, super je bilo, ali svatko ide na svoju stranu. Ja sviram u pet bendova. Probe, škola, bendovi – ne stignem više i mislim da ćemo sljedeće godine morati smanjiti program i vidjeti hoće li uopće gradu nedostajati naš rad u ovakvom obimu kakav je sad. Moramo vidjeti hoće li se išta promijeniti, hoćemo li dobiti prostor ili više novca. Nažalost, bez to dvoje džaba entuzijazma; jednostavno se ne možemo širiti. Možemo samo ostati na ovih 30-100 istih ljudi koji dolaze na koncerte.”

Kišni razdraganci: Ivanka i Mrle

Saša Kovač, voditelj spomenutog Horn Puba, govori o nekim drugim izazovima s kojima se suočava.

„Bez lažne skromnosti, glazbena je ponuda puno bolja otkad sam otvorio Pub. Bio je to veliki entuzijazam prve dvije godine. Puno je tu koncerata, izložbi, nekih mojih ideja. Nažalost, mislim da su nam presušili ljudski resursi i da nitko više nema takve volje. Bendovi nam dolaze uz moje financiranje i snalaženje s novcima. Aplicirali smo prema Ministarstvu kulture i medija i prema Gradu, u pogledu književnosti i glazbe. Nekad smo dobili, nekad nismo, ali u svakom slučaju premalo. Zahvalni smo, ali kad preko natječaja dobiješ 400 EUR za program za cijelu godinu, a samo hladni pogon jednog koncerta košta već 150 EUR, dok su tu još ZAMP, klopa, cuga, spavanje… Puno toga moram platiti iz svog džepa”, objašnjava Kovač koji kaže da je možda čak i najveći problem taj što nitko nema vremena pisati sve te projekte.

Virovitička scena

„Skotni vrag i Lunapark su moji virovitički bendovi. U Lunaparku nam je Marin Jurić-Čivro. Još sviram u Mimika Orchestru, u novom bendu Mile Kekina i s Gentlemanom. Zagreb, Koprivnica, Virovitica, to su ti moja tri grada. Stalno sam on the road”, smije se Petrinjak. „Za udrugu treba stvarno puno vremena i volje, budući da tu novca nema. Nažalost, povratna informacija je takva kakva je. Najbolje je bilo tijekom korone, kad su se svi zatvorili. Pub ima haustor, na otvorenom i mi smo samo rokali koncerte. 2020. smo imali 25 koncerata, 2021. 40 koncerata, a 2022. njih 50! U Virovitici, gradu u kojem se nisu događali koncerti tko zna otkad. To su bila brutalna imena: James Leg, Vatra, My Buddy Moose, Pavle Jovanović kvartet, Carvin Jones, Repetitor, Ivan Grobenski, Kandžija, Lika Kolorado, Lu Jakelić, Dogs in Kavala, Šiza, Mangroove, Chui, Mel Camino, Norman Beaker Trio, The Bad Week i mnogi, mnogi drugi. Ljudi su najviše reagirali na Vatru, kojoj je to bio prvi koncert nakon korone. Repetitor je bio jako posjećen, naš virovitički Lunapark također. Zbog Marina je bilo krcato. Ljudi su bili jedni na drugima i jedva smo došli do pozornice. Više volim takve koncerte gdje su mali prostori s puno ljudi, nego velike pozornice s 15 ljudi, a to se češće dogodi”, nasmije se.

Škrinjarić bi volio u Virovitici vidjeti neku urbanu scenu. „Kad pričamo o urbanoj sceni, to je ono što je Orahovica imala, a što više neće imati – Ferragosto Jam. Želio bih ovdje vidjeti Nipplepeople ili Beluhana, ali taj neki zvuk Alena Balena tu ne prolazi. To je taj urbani đir na razini svjetske produkcije”, zaključuje. „U Virovitici je postojao i FUK Mladih – Festival urbane kulture, ali i to je stalo u dvijetisućitima. Tada smo imali rock bendove. Danas se, uz Vatru, ponovno aktivirao bend Contra. Imamo Ohio Band koji svira blues i koji su organizatori festivala Rock Blues Fest Virovitica.”

Zašto mladi ne sviraju?

Petrinjak, kao netko tko je aktivan na domaćoj sceni i kao profesor, za sve krivi društvene mreže, ali naglašava da se i glazba promijenila. „Sve je brže. Ljudi nemaju strpljena raditi. Potrebno je uložiti tisuće sati da bi gitara zvučala kako treba, ili glas, ili bubanj. Lako je uključiti neki ritam preko aplikacije na mobitelu. Ne moraš ni pjevati nego samo repaš. Tako sam si to nekako objasnio. Puno djece ima neku svoju muzikicu koju rade, ali nitko se ne bavi bendom. Nedostaje to neko zajedništvo.

U školi je jedan profesor napravio jazz bend. Klincima je to prvi bend u četvrtom srednje, a ja sam u njihovim godinama promijenio već nekoliko bendova. Počeli su s učenjem harmonija, a sada već sviraju okolo, no i dalje pričamo o nekoliko učenika na cijeloj školi.

Lunapark

U glazbenoj školi je odlično to što dijete koje ide u glazbenu stalno ima publike. Mi smo jedna od rijetkih glazbenih škola koja ima simfonijski orkestar pa tako svake godine u svibnju na dan škole imamo veliki koncert u parku, gdje se izmjenjuju simfonijski, puhački, gitaristički, harmonikaški orkestar i uvijek bude krcato. Jednom nam je Massimo bio gost, kasnije Dečak. Uvijek radimo sjajan program, filmsku glazbu ili nešto slično.”

Sve i dalje ostaje na entuzijastima

„Uvijek sam se zezao da radim ovo sve zato da ne moram biti kod kuće, nego da mogu otići na neki dobar koncert. Malo se šalim! Glavni cilj bio je privući mlade i dati im nešto što sam ja imao kad sam odrastao tu u bendovima. Imali smo klub Vanadis, X, gitarijade, imali smo natjecanja bendova, postojala je neka kvalitetna kompeticija. U mom razredu u osnovnoj školi 70 posto ljudi sviralo je instrument ili su imali bend. Baš je bilo potpuno drugačije. U razredu mog sedam godina mlađeg brata već je bio obrnuti omjer, a sada je potpuno drugačije.”

Suradnja s Gradom

ViKA s Gradom Viroviticom ima dobru suradnju. Dobiva prostor, dozvole za koncerte u Pubu, ali Petrinjak kaže da je možda najbitnija stvar to što su mu dali odriješene ruke za organizaciju Svirke u Palači. „To sam počeo organizirati čak prije ovog rada u udruzi. Oni su financirali, a ja sam organizirao lineup. Posljednje dvije godine i mi smo se s ViKA-om uključili financijski, povezali s još jednom udrugom i dizali sve na veću razinu. Nažalost, dobivamo sve manje novca i što bismo sad trebali? Festival koji sedam godina raste sada smanjivati? Meni to nema smisla. Ili idemo prema gore ili će netko drugi to raditi na neki drugi način, ako može. Imali smo odlične bendove: Jonathan, M.O.R.T., Ogenj, Porto Morto, She Loves Pablo, Kojoti, The Strange, Je Veux, Mark Mrakovčić...“

Novi virovitički glazbeni adut – Skotni vrag

U posljednje vrijeme, na alternativnoj sceni sve je primjećeniji njegov bend Skotni vrag. Njihove dobitne karte leže upravo na šoku i teatru kojima privlače pozornost, no Petrinjak objašnjava da nema tu nikakve religiozne ni političke konotacije. „Da bi se bend probio u ovom brzom vremenu, gdje ljudi nemaju strpljenja slušati mjuzu dulje od 15 sekundi, ili ćeš ih uhvatiti na tih prvih 15 sekundi, što pokušavamo sad s bendom napraviti, ili ćeš imati jaku vizualnu priču, nekakav šok ili mistiku. Ime i odijela dolaze iz toga. Kad čuješ to ime, mislim da ga više ne možeš zaboraviti. Odijela su nam kombinacija Monty Pythona kao inkvizitora i boja Power Rangersa. Ljudi odmah skuže da je nešto tu ludo, a tekstovi su nam samo kritike na socijalne situacije.”

„Treba nam izbor”

Na kraju svih razgovora, Leo Škrinjarić zapravo je sjajno poentirao gradsku glazbenu situaciju: „Nažalost, u gradu prevladava taj urbani istočnjački melos. Ne želim kritizirati, ali jednostavno je tako. Ne možemo tu nešto mijenjati. Današnje su generacije takve – ako to njima odgovara, ne vrijedi nametati nešto drugo. Nisam ni za kakve zabrane, ali treba nam izbor.”

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

……….

[1]    https://www.virovitica.hr/znacajni-viroviticani/

[2]    http://www.vlasimsky.hr/2019/12/ponos-virovitice-i-viroviticko-podravske-zupanije-glazbena-skola-jan-vlasimsky-je-najbolja-glazbena-skola-u-hrvatskoj/

[3]    https://www.virovitica.net/ne-trazim-da-dizete-ruke-nego-glavu/1506/

[4]    https://muzejvirovitica.hr/nagrade-gradskog-muzeja-virovitica/