31
lis
Priče

Muzej novog vala: Iz bunta u mainstream

Muzej novog vala

Zagreb dobiva podsjetnik na raspojasane osamdesete / Foto: Matej Grgić

share

Prvi smo posjetili sasvim postavljeni Muzej novog vala koji se u petak, 4. studenog otvara u Zagrebu, na adresi Vlaška 67.

U muzeju se nalazi mnoštvo predmeta iz razdoblja novog vala, a najavljuju se izložbe fotografija i drugih izložaka koje će se često mijenjati

Muzej novog vala

Haustor pred ulazom u muzej krije grafite posvećene Prljavom kazalištu i Azri / Foto: Bojan Mušćet

Na zagrebačkoj adresi Vlaška 67, nakon prolaska kroz hladni polumračni haustor koji je ispunjen novim grafitima i logoima bendova, nalazi se dvorište s čije se lijeve strane nalazi novouređeni prostor. Upravo se na tom mjestu uskoro otvara muzej posvećen razdoblju koje je zauvijek obilježilo hrvatsku, ali i regionalnu scenu – Muzej novog vala, a mi smo bili među njegovim prvim posjetiteljima.

Prema definiciji u Hrvatskoj enciklopediji, novi je val (ili engleski new wave) „podžanr rocka nastao potkraj 1970-ih u SAD-u i Velikoj Britaniji, koji je zadržao osnove punk-estetike, ali je bio lišen zvučne sirovosti i otvorenoga političkog angažmana“. Na istom se mjestu novi val opisuje u usporedbi s punkom, odnosno, navode se razlike i odmaci od punka, pri čemu je novi val sofisticiraniji, usmjereniji prema publici i otvoreniji prema plesnoj komponenti koncerata.

Vrhunac se ovog razdoblja stavlja u početke osamdesetih godina, a mi se možemo pohvaliti da smo, koliko-toliko, bili ukorak s vremenom. Na našoj se sceni početak novog vala smješta u kasne sedamdesete godine kada su se pojavili jugoslavenski bendovi koji su, proizašli iz punka, i dalje zadržavali brojne njegove karakteristike, ako ne u zvuku, barem u svojim stavovima.

Zašto sam krenula od enciklopedijske definicije? Dva su razloga. Prvi je taj što autorica ovih redaka u ‘mitsko’ vrijeme novog vala nije još bila ni u planu. Drugi je, zapravo, povezan s prvim – kako bih preciznije odredila o čemu je riječ i kako bih mlađim generacijama barem malo približila značenje sintagme ‘novi val’. Iako, rijetko tko nije čuo za novi val i nije shvatio njegovo značenje jer, čini mi se da je i dalje iznimno aktualan, a povremeno se trgnem i shvatim da i mi živimo neki takozvani ‘novi’ novi val, ili nešto slično tomu.

Muzej novog vala

Ulaz u muzej / Foto: Bojan Mušćet

To glorificirano doba eksplozije kreativnosti u glazbi, ali i svim ostalim granama umjetnosti itekako se njeguje i danas, pa se (barem u Zagrebu) redovno može naići na brojne ex-yu slušaonice i žurke, a rijetko koji party, neovisno o tome jesu li njegovi sudionici proživjeli to doba pa ga se s velikom dozom nostalgije prisjećaju ili o njemu mogu samo slušati i čitati, prođe bez barem jednog hita sjajnih Idola, EKV-a, Jure Stublića i grupe Film, Azre ili Haustora.

Posteri koji najavljuju koncerte, sva izdanja Poleta ukoričena na jednom mjestu, rukopisi pjesama, Štulićeve starke i ručnik s koncerta, gitarske pedale, instrumenti, Rundekov kombinezon iz doba Haustora što visi sa stropa, hlače Jurice Pađena ili majica sa slikom i logom benda Boa, mnoštvo crno-bijelih fotografija i svi ti komadići jednog vremena sada će biti za budućnost sačuvani u jednoj prostoriji i svatko od vas imat će priliku posjetiti muzej i razgledati sve artefakte.

 

Muzej novog vala

Fotografije prohujalih vremena / Foto: Matej Grgić

Više sam o ovom projektu, ideji i ljudima koji stoje iza njega – ali i samom novom valu – porazgovarala s jednim od dvojice osnivača muzeja, Aleksandrom Acom Črčekom.

Ideja za muzej, kaže, tinja već nekoliko godina. „Prošle je godine Tomica odlučio da bi to moglo biti zanimljivo uopće kao projekt – da se to sve negdje skupa stavi, da se ostavi i da ostane za dalje. Ima puno mladih ljudi kao ti, ali i starijih koji nemaju baš puno pojma o tome i bilo bi šteta da taj period, koji je bio iznimno plodonosan u svim segmentima umjetnosti, ne ostane sačuvan. Nije tu samo glazba, iako je najpopularnija, bilo je tu i izdavaštva, kazališta, knjiga, dizajna, slikarstva, i zapravo je većina tih ljudi koje je iznjedrio novi val kroz tih deset godina danas ostala eminentnim umjetnicima, u svijetu, ali i kod nas. Tako smo zaključili da bi bilo dobro da to negdje ostane kao činjenica.“

 

Muzej novog vala

Aleksandar Aco Črček / Foto: Matej Grgić

Iako je nešto mlađi, i Aleksandar brojne uspomene veže uz novi val. „U jednoj sam fazi, zapravo, bio pasivni promatrač i slušatelj. Moja je generacija zapravo bila najbolja za njih zato što smo mi prvi popušili tu njihovu glazbu. Ovi stariji su ih možda gledali s malo prijezira ili ljubomore, a nama je to zapravo bilo sve, novi moment. Čitali smo i studentske novine i Polet, iako smo bili još u osnovnoj školi. Tek smo se kasnije, kad smo smjeli, počeli okupljati ispred Zvečke i Kavkaza. Prije toga su tamo bili ipak stariji ljudi. Postojala je nekakva priča i želja, tendencija. Kad si tinejdžer hoćeš se praviti važan da budeš stariji i užasno ti je fora da prođeš pored Zvečke i vidiš da Štulić ili Hus piju kavu, pa onda malo sporije prođeš. Mogli smo vidjeti nekog od rokera, pa smo gledali kako su obučeni i pokušavali smo to kopirati, tražili bismo neke kožne jakne ili čizme da izgledamo fora. Nisam bio baš aktivni sudionik, ali sam to progutao kao mamac, kao i mnogo drugih ljudi, pa smo to provukli kroz naredne godine i nama je to zapravo postao mainstream. Od bunta u mainstream.“

Zaista je fascinantno koliko je utjecaja na današnju umjetnost imalo nešto što se dogodilo prije četrdeset godina. To je poznata činjenica, a s obzirom na to da se prošle godine obilježavala četrdeseta godišnjica novog vala koja je obilježena nizom sve popularnijih vinilnih reizdanja koja su bila rasprodana u rekordnom roku, bilo je logično otvorenje muzeja staviti u vezu s njom.

Muzej novog vala

Zamisli život u ritmu muzike za ples / Foto: Matej Grgić

„Ispalo je da otvorenje jest povezano s tom godišnjicom, ali nije planski tako. Otvorenje se događa sad zato što nije moglo biti prošle godine. Počeli smo s tim prošle godine, pa kako to obično biva, imaš raznih problema dok nađeš prostor, dok se to sve dogovori, pa to potraje i godinu dana. Ali, da smo, recimo, bili brži, to bi bilo gotovo prošle godine. Zapravo, mislim da je ta četrdeseta godišnjica dosta irelevantan podatak. Znači, četrdeset godina bi nas vratilo u ’82., a ta je godina bila već u velikom zamahu novog vala, nije to bio neki početak. Mislim da to ne postoji, kao ni u jednoj vrsti umjetnosti ili u umjetničkom pravcu kroz povijest. Nitko ne može reći koje je točno godine počeo, na primjer, romantizam, barok ili bilo što drugo. Ili da je počeo rokenrol. Netko će reći da je rokenrol počeo kad je Elvis izdao prvu ploču, netko da su to bili Beatlesi, a netko da je to do Rolling Stonesa. Nema, po meni, datuma kad možeš reći počeo je novi val. To je fluid koji je počeo kroz te tri, četiri godine i onda se to razvuklo do kasnih osamdesetih.“

Ali, naravno, godišnjicom se zapravo ne slavi početak novog vala, već datumi izdavanja velikih ploča koje su obilježile to doba i razvoj naše glazbe. Aleksandar naglašava koliko je tada bila važna i moćna sinergija koja se događala među mladim umjetnicima. „Mi smo se u muzeju koncentrirali na zagrebački novi val, iako je sličnih pokreta bilo i u Ljubljani, Beogradu i Rijeci. To su ta četiri centra po kojima se može reći da je novi val krenuo. Međutim, zagrebačka je scena imala najviše poveznica s više umjetnosti i više medija u sinergiji koji su onda izrodili novi val. Nije novi val samo glazba. Recimo, Polet je tada bio vodeći omladinski list i kroz njega se informiralo. Oni su, pišući tekstove o novim mladim umjetnicima i bendovima, sebi punili sadržaj i time promovirali mlade bendove i umjetnike koji nisu imali mogućnost drugdje se promovirati. Onda bi se dogodilo da, recimo, Nino Kunc ili Mirko Ilić, koji su radili stripove u Novom kvadratu, crtaju ilustracije za Polet ili glazbenicima rade covere za albume. Isto tako, fotografi bi fotografirali za Polet, ali bi radili i covere albuma. Novinari bi radili intervjue sa Štulićem, Hourom ili Rundekom. Istovremeno se radilo i u kazalištu, u Studentskom centru gdje su opet svi surađivali – netko je za predstave pisao glazbu, a netko radio scenografiju. Tako je funkcionirala ta scena i, prema mom mišljenju, u odnosu na Ljubljanu, Beograd i Rijeku, zagrebačka je bila najšira jer je tamo uglavnom samo glazba dominirala.“

Muzej novog valaIzložba fotografija Gorana Pavelića Pipa / Foto: Matej Grgić

Iz perspektive 22-godišnjakinje, morala sam ga upitati kako bi opisao što je novi val uopće i što nam on danas predstavlja te zašto je još uvijek toliko važan. „Mislim da je za mlade ljude zanimljivo da nauče što je sve moguće iz nekoga neplaniranog pokreta, ‘ajmo reći revolta, bunta ili nečeg što se u to doba zapravo događalo iz nekih političkih razloga. Stvari su se tada počele lagano mijenjati, došlo je do utjecaja punk scene iz Engleske i to je stvorilo jednu grupu. Najzanimljivija stvar za mlade ljude danas jest što su ti mladi ljudi, koji su tada počinjali samo kao amateri, završili kao etablirani umjetnici, u svim smjerovima. Taj novi val sam po sebi nije bio trend kao što je trend prije 25, 30 godina bila dance muzika ili nešto drugo od čega na kraju zapravo ne ostaje ništa. I to je najzanimljivije – povezati više grana umjetnosti u tom nekakvom desetogodišnjem aktivnom periodu.“

No, iako sam dosad naglašavala kako je novi val za mene prilično daleka prošlost i kako ga (nažalost) nisam doživjela, smatram da sam prilično informirana o onome što on jest i tko su bili njegovi protagonisti. Osim što su mnogi bendovi zbog majčina utjecaja obilježili moje djetinjstvo i zauzeli posebno mjesto u mom, da ne kažem, srcu, samoinicijativno sam krenula u dublje istraživanje nekih od njih.

Muzej novog valaRitam osamdesetih / Foto: Matej Grgić

I dok će jedni uporno tvrditi kako je novi val precijenjen, mene je taj put naveo da shvatim zašto još uvijek izaziva toliko poštovanje i divljenje. „Mislim da se nije iznjedrilo ništa na jednako kvalitetnom nivou“, moja razmišljanja u malo drugačijem smjeru presijeca Aleksandar. „Ali, nije to samo naša priča. Veliki bendovi i veliki izvođači – i dalje su to neki sad već stari ljudi, neki Rolling Stonesi, Bruce Springsteen ili U2. Tako i kod nas, Prljavo kazalište i dan-danas djeluje, Parni valjak je krenuo i prije novog vala, ali je Hus producirao mnogo ploča i u to vrijeme pa ih možemo tu ubrojiti, i dalje su tu, još uvijek prisutni na sceni. Oni i dalje proizvode dobru glazbu. Rokenrol scena je zapravo jako smanjena, pa ljudi koji možda vole slušati rokenrol ili nešto slično zapravo nemaju puno novih ponuda. Siguran sam da ima još odličnih mladih bendova koji sviraju neki žestoki rock ili ‘ajmo reći punk, ali ih je jako malo i ne otvara im se zapravo medijska pozornost, nitko ih ne vrti jer nisu mainstream. Ne vrte ih ni na radiju, ni na televiziji, ne mogu svirati ni u klubovima, jer uglavnom svi idu na narodnjake. Mislim da je mainstream loš. Možda je to jedna vrsta bunta, otpora, koja je i tad postojala: sad ću ja namjerno slušati punk ili Azru ili Prljavo kazalište iz ’77. jer ne želim slušati Lidiju Bačić ili trap. Mislim da je to zato. Ostalo je stvar umjetnosti koja je rasla. Ljudi su si napravili čudesne karijere, i u inozemstvu, u Amerikama, postali su stvarno etablirani umjetnici. Mislim da ih zato vrijedi pokazati.“

Glazba bi, tvrdi, mogla zauzeti još više prostora, ali taj će posao prepustiti nekom drugom. „Naša ideja je izložiti sinergiju svih umjetnosti novog vala, da se ljudi kod nas zabave, poslušaju muziku i u našem dvorištu dožive nekakav revival vremena.“ Plan je muzeja imati jedan stalni postav, ali on će biti varijabilan te će se određeni sadržaji u njemu stalno mijenjati. S obzirom na to da prostor nije velik, te da se nazivaju work in progress muzejom, odlučili su prigrliti svaki novi artefakt koji im se ponudi, ako procijene da je zanimljiv, vrijedan i kvalitetan. „Ljudi nam mogu donijeti svoje fotografije iz tog perioda, a mi ćemo ih izložiti kod nas na zidu. Htjeli bismo prikazati i lifestyle tog perioda, ne mora sve biti u striktno umjetničkim formama.“

 

Muzej novog vala

Muzej obiluje raznim predmetima iz razdoblja novog vala / Foto: Bojan Mušćet

Osim toga, planiraju se i brojni eventi koji će muzej učiniti promjenjivim i vrijednim ponovnog posjeta. Muzej će služiti i kao novi prostor za promociju knjiga, reizdanja vinila, prostor za slušanje muzike, prodaju polovnih ploča, izložbe etabliranih fotografa iz tog vremena čiji će se postav redovito mijenjati. „To je plejada genijalnih fotografa. Od Vesovića, Zadre, pa do Pipa koji će nam biti prvi s izložbom. Njihove ćemo izložbe mijenjati, tako da svi prođu kroz naš muzej. Bit će i fotografija na prodaju.“ Još se jedna zanimljivost nalazi u dvorištu muzeja – rekonstrukcija kultne Zvečke, kafića/slastičarne koja se nalazila u Masarykovoj ulici, a ispred koje se okupljala krema rokenrol scene ispijajući kave koje su, umjesto na stolovima, stajale na parkiranim automobilima. To je legendarno mjesto na kojem su nastajala poznanstva, prijateljstva i suradnje među umjetnicima, to je začetak sinergije o kojoj je govorio Aleksandar. A slična su poznanstva uvelike pomogla i njemu u sastavljanju muzeja i prikupljanju svih budućih izložaka, pa na moje pitanje koliko je to bio kompliciran proces odgovara sa „zapravo, nije! Manje-više se svi poznajemo i to je ključno. Imam i dva, tri odlična suradnika koji su mi tu pomagali. To su Zoran Pezo i Davor Antolić koji je dizajnirao cijeli prostor. Davor je moj frend koji je osamdesetih dizajnirao klubove po Zagrebu – Gjuru, Jabuku i slične. To su ljudi koji su proživjeli taj period.

Tu, naravno, postoje i veze, poznanstva i prijateljstva iz tih ranijih perioda. Jurica Pađen mi je dosta pomogao oko glazbe i kontakata koje nismo imali. Pipo Pavelić ima svoje fotografije iz tog vremena. I na taj način moraš raditi – individualno. Nazoveš i kažeš: ‘Gle, ja otvaram muzej i trebam tvoju majicu’, drugačije ne ide. Tu je i urednik vašeg portala, Bojan Mušćet. Srećom, svi su se rado odazvali i svi su artefakti koje imamo fakat rariteti, unikatni.“

Muzej novog vala

Glazba na kasetni pogon / Foto: Matej Grgić

Svoje im je rekvizite odobrio čak i Štulić. „On je relevantan. On je tu. On je brend tog vremena. Bez njega se ne može. Ali, to je malo klizavo jer ne živi ovdje i teško je stupiti u kontakt s njim. Mi smo preko Jurice hrabro uspostavili kontakt i dobili smo suglasnost da neke od stvari koje nam je dao smijemo izložiti. Mislim da zaista nismo nikoga oštetili ili uvrijedili, sve će biti potpisano i napisano kome pripadaju autorska prava. Nešto smo dobili na poklon, ali mi uglavnom funkcioniramo po principu trajne posudbe tako da ljudi koji su nam svoje stvari posudili ili njihove obitelji uvijek to mogu dobiti natrag, bez obzira na to što se dogodi s muzejom.“

Kako ne bi sve ostalo u prošlosti, morali smo dotaknuti i današnju scenu. Zanimalo me što Aleksandar, kao osoba koja otvara muzej u spomen nekim minulim vremenima, misli o današnjoj sceni i smatra li da je to i približno relevantno kao novi val, ali i njegova predviđanja o tragu koji bi današnja glazba mogla ostaviti.

Muzej novog vala

Od naljepnica do gitara / Foto: Matej Grgić

„Scena definitivno postoji, ali čak ni direktan sudionik ne može reći koliko će ono što se sada događa biti relevantno u budućnosti. Bendovi misle da će postati Prljavo kazalište, Rolling Stones ili The Clash pa da će to ostati za povijest. Ali, ni u doba novog vala nitko nije znao da će danas biti relevantni. To naprosto vrijeme pokaže. Ja jedino mislim da je današnji pristup tome jako ograničen, bez obzira na veliku količinu medija i, zapravo, jeftine načine promocije. YouTube ne košta ništa, možeš pjesmu i spot snimiti doma i staviti na YouTube. Ne moraš čekati tri mjeseca da dobiješ termin u studiju da snimiš ploču. Isto tako mislim da ni jedna stvar koja se ne čuje uživo ne može doći do publike. Pitanje je koliko mi vjeruješ na YouTubeu, a koliko mi vjeruješ kad sviram u KSET-u ili u Močvari. Kad bi im se dala šansa, kad bi ih mediji plasirali na playliste na radija i televizije, vjerojatno bi doprli do ljudi. Netko te mora jednom staviti na playlistu, a ona ovisi o distributerima, o izdavačima i o raznim biznis interesima. Nažalost, mi to ovdje baš ne radimo. Naše izdavačke kuće nisu dovoljno snažne da bi to mogle pokriti. Vani i dalje funkcionira princip kao nekada: kad imaš neki bend i želiš ga proslaviti, to košta. Investiraš li neke novce, napraviš li kampanje i guraš ih posvuda, jedan od sto će se primiti. Ali, siguran sam da postoje odlični mladi bendovi, kao i umjetnici u svim drugim granama. Govorim o ‘novom’ novom valu, umjetnicima koji su protiv mainstreama koji vlada u tim medijima. Rade po svom zato što su umjetnici. Ne mogu mladi ljudi raditi ono što radimo mi. To je nemoguće. Uvijek je tako bilo. Malo se boriš, malo se buniš, malo dižeš revoluciju, a onda ostariš i shvatiš da si ti taj dinosaurus protiv kojeg se netko buni i stvara novu revoluciju.“

I to nas je dovelo do zaključka da je novi val bio baš to. „Apsolutna revolucija. Ne samo glazbena, nego i medijska. I to je najbolje od svega – tada to nitko nije znao. Naprosto je postojao bend, pa si išao na koncert, pa su ti bili dobri jer su bolji od Bijelog dugmeta ili grupe Time i nekih tada već starih… A da ne govorim o pop glazbi koja je bila potpuno izopćena iz mlađe populacije. Tko je tad od nas mladih htio slušati fantastičnog Arsena Dedića? Kad imaš puno godina, shvatiš da je bio odličan, ali prvo se buniš protiv njega. Pop glazba, Srebrna krila, Novi fosili, to su sve odlični bendovi, ali ti moraš imati nešto novo, ti moraš biti protiv toga. To se uvijek događa, ali to je postala revolucija tek dvadeset godina kasnije, kad je netko napisao da je postao novi val. Ne znam točno tko, ali moguće da je to prvi napisao Darko Glavan, pokojni glazbeni kritičar, ili čak Dražen Vrdoljak. I tako mu je netko dao ime. Kao što veli Rambo Amadeus: ‘Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime.’ Ali, možda je danas novi val trap. Vidjet ćemo za dvadeset godina“, zaključio je.

Muzej novog vala

Legendarna fotka Jasmina Krpana kao grafit / Foto: Bojan Mušćet

Ipak, u svom su muzeju nastojali okupiti što više bendova koji su obilježili to razdoblje. Azra, Prljavo kazalište, Haustor i Film svakako su četiri benda koja nisu mogli izostaviti i koji dominiraju, koliko muzejom, toliko i pričama. „Oni su se iz malog početka vinuli u nebesa. Bilo je i bendova koji su uvijek bili negdje rubno, supkulturno i tako su i ostali, ali su imali užasno fora glazbu, na primjer Trobecove krušne peći ili prvih deset godina Psihomodo popa, koliko su bili demo bend. Svi smo znali za Psihomodo i bili smo na dvadeset koncerata, ali oni nisu imali ploču.

I taj rani Psihomodo pop bih stavio u novi val jer su počeli svirati 1980., a sve do 1988. su čekali ploču. Trudili smo se da svatko od njih dobije svoje mjesto.“ Uz Aleksandra Črčeka, osnivač i nositelj muzeja je Tomica Barić. Na projektu je sudjelovao i autorski tim koji čine Davor Antolić Antas, scenograf i dizajner, Sven Stilinović koji je oslikao podove i zidove, režiser Zoran Pezo, veliki ljubitelj i suvremenik tog perioda, dok su se među mnogim suradnicima glazbenicima istaknuli Jurica Pađen i Renato Metessi. Tu je i naš urednik Bojan Mušćet. Muzej je namijenjen svim ljudima koji bi voljeli saznati i naučiti nešto više o novom valu te pobliže pogledati poznate artefakte tog doba.

 

Muzej novog vala

Plakat Azre s Jurom Stublićem kao pjevačem / Foto: Matej Grgić

„Vjerujem da bi posjet muzeju bio zanimljiv djeci već od sedmog razreda osnovne škole, kad ih roditelji inficiraju glazbom. Mislim da nemamo striktni range. Naravno, naši će suvremenici i suvremenici novog vala sve doći pogledati s dozom određene nostalgije, ali najviše bih volio da privučemo mlade ljude, srednjoškolce i studente, da budemo malo mjesto uz nekoliko ostalih u Zagrebu koje ih može inficirati glazbom i usmjeriti.“

Zaključila bih prikladnim stihovima Jure Stublića: sve nas nosi isti val / naša su vesla gitare / imamo neke nove snove / i pjesme stare.  Muzej se otvara do kraja mjeseca. Svi su pozvani i svi su dobrodošli.

Muzej novog vala

Memorabilija novog vala / Foto: Matej Grgić

Moglo bi Vas zanimati