Boško Petrović u tri poglavlja

Boško Petrović bio je B.P. u B. P. Convention i B. P. Club – istaknuti vibrafonist, skladatelj nadahnut američkim jazzom i folklornom tradicijom, predani pedagog, promotor i ambasador jazz kulture. Kao umjetnički voditelj i član nekolicine izuzetnih jazz ansambala, uključujući Zagrebački jazz kvartet, “aristokraciju hrvatskog jazza”, ostat će upamćen kao najveća osobnost koju je naš jazz ikad imao

Boško Petrović rođen je u Bjelovaru prije 90 godina, a preminuo je u Zagrebu početkom 2011. godine. Već tada njegovi su prijatelji i kolege govorili o kraju ere što, četrnaest godina nakon njegove smrti, više nije ni potrebno isticati. Petrović je i u svojim sedamdesetima nosio velik dio domaće jazz scene na leđima, a u trenutku smrti bio je predan vođenju ljetne glazbene škole u Grožnjanu, upravljanju klubom u Teslinoj i snimanju novog albuma. Kako je posvjedočio njegov biograf Davor Hrvoj, smrt ga je zatekla usred rečenice, odnosno usred istraživanja za njegovu posthumno objavljenu autobiografiju Život kao jam session, na kojoj su zajedno radili.

Boško Petrović umro je iznenada i u poslu, iako je osam godina ranije primio otpusno pismo u obliku Porina za životno djelo, izjavivši tom prilikom da je krivi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme. Premda je bio vidno emotivan, uspio je cijenjenoj publici i kolegama odbrusiti da bi tu nagradu radije primio za deset godina, i po mogućnosti u obliku kuverte.

U osvrtu na njegovu (polovičnu) autobiografiju glazbenik Igor D. Savin napisao je da bi čovjek, ako želi razumjeti sve o čemu B.P. govori u toj knjizi, trebao biti rođen barem do 1955. godine, poznavati prilike u Hrvatskoj unutar Jugoslavije, stanje u kulturi u Jugoslaviji, uvjete i cijenu rada između 1946. i 1990., svjetsku jazz scenu do 2000. godine, ugled i kalendar jazz festivala i klubova u Europi i SAD-u te, ako je moguće, Boška Petrovića i njegovu obitelj.

Ukratko, B.P.-jev je život opisan kao sjecište stotina života – velikih imena i malih klubova – a sažeti ga čini se gotovo nemogućim, baš kao i zamisliti hrvatsku jazz scenu nakon njega. Džezeri žele da u priču uđete u potpunosti, ili nikako. No možda nije nužno znati baš sve što Savin nabraja da bi se razumjela srž Boškove priče. A jazz, možda, i nije toliko nedokučiv koliko se ponekad čini.

AUTORSKI KLJUČ

“Ima neka misterija oko te riječi ‘jazz’, a sve je zapravo tako jednostavno”, rekao je B.P. na početku jednog televizijskog dokumentarca, uvodeći gledatelje u svijet koji ne traži objašnjenja, već se jednostavno živi. Svijet koji pripada glazbenicima koji se znaju igrati. Boško Petrović živio ga je kroz tisuće susreta i koncerata, spajajući nespojivo, a ponajviše ljude.

Priča o njemu nije samo priča o hrvatskom jazzu, već i o ljudima, mjestima i trenucima koji su Petrovića učinili prvim čovjekom naše jazz scene, a Zagreb važnom postajom na europskoj i svjetskoj jazz mapi.

Boško Petrović rođen je u Bjelovaru 1935. Prvi instrument bila mu je violina, koju je počeo svirati sa samo šest godina u Karlovcu, a nastavio svirati u Ljubljani. Njegov otac bio je vojno lice pa se obitelj često selila, a stalno mjesto Boškove mladosti bili su muziciranje, radio i nogomet.

B. P. je jazz otkrio sa četrnaest godina, slušajući radio stanicu američke vojske u Münchenu (American Forces Network) i zaljubio se u njega prije nego mu je znao ime. Prvi instrument koji je želio svirati pod utjecajem radija bio je tenor saksofon, ali mu ga roditelji nisu mogli priuštiti. Umjesto njega dobio je malu Hohnerovu harmoniku, koju je zasvirao u svom prvom sekstetu, osnovanom u Škofjoj Loci. Nakon mature Boško je otišao u Zagreb, gdje se ubrzo uklopio u jazz scenu, u vrijeme kada počinje i sustavnije objavljivanje snimaka jazz glazbe na pločama.

Njegov su talent prvi prepoznali pijanisti Mihajlo ‘Puba’ Schwarz i Radan Bosner, koji su ga naučili puno o harmoniji i improvizaciji, te s kojima je snimio prve snimke za Radio Zagreb. Usto je u vili obitelji Schwarz imao priliku slušati brojne jazz ploče, uključujući one Modern Jazz Quarteta, čijom se glazbom odmah zarazio. Posebno ga je obilježio pijanist i skladatelj John Lewis, vođa tog kvarteta, od kojeg je preuzeo profinjenost i osebujnu glazbenu estetiku. Kasnije druženje s njim snažno je utjecalo na Petrovićevo uvjerenje da se jazz može prilagoditi etno stilovima.

Schwarz je, između ostalog, bio kriv i za to što je Petrović harmoniku zamijenio vibrafonom. Naime u podrumu Radio Zagreba u Šubićevoj ulici pronašao je prastari, vidno oštećen i zaboravljen vibrafon te ga ponudio Bošku, djelomično i zato jer se zgražao od zvuka njegove harmonike. Iako je Boško nastavio svirati harmoniku, klavijature i bubnjeve, u konačnici ga je obilježio upravo vibrafon, iliti roštilj. Danas ga prepoznajemo najprije kao vibrafonista, iako brojne fotografije svjedoče da je uz spomenute instrumente svirao i mnoge manje poznate, poput marimbe, darmarofona i tarabuke.

Krajem pedesetih Petrović je osnovao Zagrebački jazz kvartet, koji je po uzoru na američki Modern Jazz Quartet promovirao komorni jazz, stvorivši prepoznatljiv stil i stekavši ugled jednog od najboljih europskih malih jazz-sastava toga doba. Njihov repertoar temeljio se na domaćoj glazbenoj tradiciji, a bili su i jedini hrvatski jazz sastav s vlastitim promotorom – njemačkom agencijom koju su vodili Horst Lippmann i Fritz Rau, poznatom po organizaciji koncerata blues glazbenika i njihovom povezivanju s mladim europskim rokerima.

Zahvaljujući toj suradnji, kvartet je tijekom šezdesetih godina redovito nastupao diljem svijeta, ostvarivao suradnje s istaknutim jazz glazbenicima i snimao za renomirane međunarodne izdavačke kuće. Bio bi to veliki podvig za bilo koji jazz sastav, a posebno za sastav iz socijalističke države. Jazz je tada ipak bio sinonim za SAD i kapitalistički Zapad, no upravo su Amerikanci mladim zagrebačkim jazzistima rekli da sviraju nešto svoje, iz svog folklora, usadivši u njih američki pristup jazzu.

Najpoznatiju postavu Zagrebačkog jazz kvarteta, uz B.P.-a, činili su Miljenko Prohaska, Silvije Glojnarić i Davor Kajfeš. Njihov impresivni zajednički put prekinut je kad je Glojnarić otišao u Berlin, a iako je ostatku kvarteta ponuđeno preseljenje, Prohaska je zbog dirigentskih obveza u Big Bandu ostao u Zagrebu. Kvartet je odlučio uzeti pauzu, a iako se povremeno okupljao, spletom okolnosti tada je prestao postojati kao stalni ansambl.

Petrović je poslije vodio i druge hrvatske, ali i međunarodne sastave: Zagrebački jazz kvintet, B.P. Convention, B.P. Convention Big Band, B.P. Club All Stars i druge, te Boško Petrović Trio s kojim je djelovao do kraja karijere. Usto je kontinuirano surađivao s brojnim slavnim svjetskim džezistima, među kojima su Art Farmer, Stan Getz, Clark Terry, Gerry Mulligan, Joe Pass, Joe Turner, Kenny Drew, James Newton, Ernie Willkins, Buck Clayton, Buddy de Franco, Niels-Henning Ørsted Pedersen i Alvin Queen.

Kao iskusni džezer u svojim tridesetima, Petrović se okrenuo mlađim glazbenicima, što je rezultiralo nastankom B.P. Conventiona. U tom sastavu svirao je s bubnjarem Ratkom Divjakom, pijanistom i flautistom Branislavom Živkovićem, basistom Mariom Mavrinom te gitaristom Vedranom Božićem, ujedno prvom postavom grupe Time. Njihova se glazba, slijedeći model jam-session muziciranja, postupno udaljavala od klasičnih jazz standarda i približavala rock izričaju, što ih je vodilo na festivalske pozornice i pred sve širu publiku.

S B. P. Conventionom Petrović je Kulušić pretvorio u prvi zagrebački klub s redovnim jazz programom. Sredinom sedamdesetih bend je držao čak tri stalna mjesta u gradu – utorkom u Kulušiću, srijedom u SKUC-u na Horvaćanskoj te četvrtkom i petkom u Lapidariju. Sve su svirke bile pune, a publika u kojoj su se vrzmali i neki budući predstavnici novog vala – fantastična.

Tih godina Petrović se intenzivno posvetio skladanju za film, televiziju i kazalište. Među brojnim naslovima izdvajaju se glazba za predstave Okus meda i Otelo u zagrebačkom HNK, te glazba za film Lisice Krste Papića, nastala u suradnji s Prohaskom i Glojnarićem. B. P. je među prvima pisao jinglove za televiziju, uređivao jazz emisije na radiju te vodio televizijske serije posvećene toj glazbi. Istodobno je s Damirom Dičićem vodio Big Band, a osnovao je i orkestar Nonconvertible All Stars, sastavljen od vodećih hrvatskih i istočnoeuropskih jazz-glazbenika.

U duetu s pijanistom Nevenom Frangešom ostvario je mnogobrojne nastupe i gostovanja, snimivši LP ploče, među kojima se izdvaja Zvira voda s obradama međimurskih narodnih pjesama, uz Ružu Pospiš-Baldani. Nastupao je i u duetu s Kajfešom, te povremeno okupljao članove Boško Petrović Quarteta. U devedesetima je vodio ansambl B.P. Club All Stars s promjenjivim međunarodnim sastavom, ostvarivši nekoliko diskografskih izdanja, a 1992. osnovao je Boško Petrović Trio s Mavrinom i Primožem Grašičem, s kojima je nastupao i snimao do kraja života.

Oslanjajući se na uzore poput vibrafonista Milta Jacksona i Lionela Hamptona, Petrović je razvio prepoznatljiv stil, obilježen vrhunskom tehnikom, duhovitim i profinjenim solističkim improvizacijama te posebno njegovanim, toplim tonom svog instrumenta. Njegov repertoar bio je iznimno širok, no najčešće je izvodio vlastite skladbe.

“U razgovoru s čuvenim američkim vibrafonistom Davidom Friedmanom pokušavali smo dokučiti što je to Boškov pristup činilo tako osjećajnim, a zvuk toplim, nježnim”, zabilježio je u jednom od brojnih tekstova o Petroviću njegov biograf Hrvoj, zaključivši da je  stvar bila u osobi, cjelokupnom glazbenom iskustvu te unutarnjoj snazi i osjećaju koji je Boško nosio u sebi.

B.P. je, kao glazbenik, bio izuzetno svestran, podjednako uvjerljiv u izvođenju komornog jazza, straight aheada, latina, etno jazza, fusiona i glazbe treće struje. Kao skladatelj, najprepoznatljiviji je bio po tome što je u svoj jazzistički izraz uspješno inkorporirao elemente narodne glazbe. Po tome je bio ispred svog vremena.

Neven Frangeš njegov opus dijeli u tri ciklusa. Prvi ciklus ističe njegovu privrženost mainstream jazzu, swingu, be-bopu i bluesu, čije je standarde obrađivao s neporecivim smislom za humor. Drugi ciklus odnosi se na njegovu interpretaciju hrvatskog, a osobito istarskog i međimurskog, pa čak i makedonskog folklora. Još sedamdesetih godina spojio je tradicijsku glazbu s jazzom – što će kasnije postati jedan od ključnih trendova, proslavljen pod oznakom ‘world music’.

Treći ciklus njegovih skladbi činile su pjesme koje se nisu uklopile u prva dva, a nerijetko su bile posvećene zagrebačkim noćima, knjigama koje je čitao, filmovima, ljudima i muzama s kojima se susretao. “Svi njegovi naslovi vezani su uz prostor, osobu, knjigu, film”, rekao je njegov dugogodišnji suradnik Mavrin. “Iza svakog naslova postoji priča.”

Boškova skladba “Tiffany Girl” bila je posvećena jednoj prijateljici Karla Metikoša, a “Sigurd’s Garden” jednom od njegovih najdugovječnijih prijatelja, gospodinu Sigiju Schapsu, dok je “Green Lobster Dream” nadahnuo menu, koji je slikar Edo Murtić pripremio za Petrovića u svojoj istarskoj rezidenciji. Te su priče, zahvaljujući njemu, postale tajna vrijednost hrvatskog glazbenog stvaralaštva, ali i dio kataloga koji su obradili mnogi slavni džezisti.

BOŠKO PETROVIĆ U BROJEVIMA

Boško Petrović iza sebe je ostavio iznimno bogat diskografski opus. Skladao je više od dvjesto jazz skladbi za razne sastave, a većina ih je objavljena na brojnim nosačima zvuka, uključujući nekoliko autorskih albuma. Kao skladatelj i interpret ostvario je najveći diskografski jazz opus u Hrvatskoj, pri čemu je prednost davao snimkama javnih nastupa. U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je oko četiristo snimaka njegovih interpretacija, kao i više od sto pedeset vlastitih skladbi.

Prvu ploču pod svojim imenom snimio je u Zagrebu krajem 1959., a objavili su je beogradski producenti odnosno PGP RTB, jer Jugoton tada nije pokazao interes za nju. Ta ploča objavljena je pola godine kasnije, pod nazivom Zagrebački jazz kvartet. Postigla je velik uspjeh i doživjela reizdanje 2021. godine.

Nedugo nakon te ploče, također u Beogradu, Petrović i Kajfeš su snimili album Meeting In The Studio s Jeromeom Richardsonom, Juliusom Watkinsom, Joeom Harrisom i Buddyjem Catlettom, članovima orkestra Quincyja Jonesa. Njegova je precizna ruka trag ostavila na desecima albuma glasovitih svjetskih i domaćih glazbenika. Sa Zagrebačkim jazz kvartetom objavio je osam albuma, s B.P. Convention i više, među njima i onaj s Josipom Lisac, te Misterij bluesa sa Zagrebačkim solistima.

Iako je bio sklon komornomu jazz zvuku i prednost davao manjim sastavima, kao solist je nastupao i s jazz orkestrima, ali i s izvođačima i sastavima drukčijih glazbenih stilova, među kojima su Gabi Novak, Zoran Predin, sastav Cubismo te značajni predstavnici etno i klasične glazbe.

Kao član svojih sastava ili kao solist u drugim ansamblima gostovao je u mnogobrojnim europskim zemljama, SAD i Japanu, sudjelovao na međunarodnim jazz-festivalima, uključujući Newport na Rhode Islandu, Monterey u Kaliforniji, Detroit, Antibes, Comblain la Tour, Montreux, Frankfurt na Majni, Berlin, Bolognu, Lugano, Bled, Ljubljanu, Beograd, Novi Sad i Cork.

Petrović je 1979. utemeljio naš prvi jazz festivala – Zagreb Jazz Fair, a slijedili su ga Music Nights u Novigradu, Lastovo – otok glazbe te Jazz Is Back! u Grožnjanu. Njegova cjeloživotna promocija jazza posebno je vidljiva u njegovu zauzimanju za odgoj mladih glazbenika i osnivanju Međunarodnog Jazz Festivala i Ljetne škole u Grožnjanu, u kojoj su stasali mnogi danas afirmirani jazz glazbenici.

U znak zahvalnosti za njegov doprinos društvenom i kulturnom životu Novigrada, mali trg u starogradskoj jezgri, kojeg je upravo Boško prozvao “Jazz corner of Istria”, Novigrad je preimenovao u Prolaz Boška Petrovića.

Boško Petrović živio je jazz – javno, boemski, posvuda. A onda je, krajem osamdesetih, dobio i mjesto u kojem ga može svakodnevno propovijedati. U podrumu u Teslinoj ulici, gdje su se od ranije okupljali jazz glazbenici i njihova publika, nastao je B.P. Club. Vrata je otvorio u ljeto 1988., a zatvorio svega nekoliko tjedana nakon Boškove smrti 2011. Upečatljivi interijer oblikovan je prema idejama Miroslava Šuteja, dok su stalni postav na zidovima činile fotografije Damila Kalogjere, snimljene u prostorijama kluba, a koje se i danas mogu čitati kao svojevrsna enciklopedija jazza.

B.P. Clubom su, premda je u njega stalo svega pedesetak ljudi, prošli neki od najvećih jazz glazbenika, Boškovi prijatelji, suradnici i oni koji su to tek željeli postati. Posebnu draž klubu su davali spontani jam sessioni i nenajavljeni nastupi. Petrović je ondje utemeljio i vodio međunarodne festivale Springtime Jazz Fever, Century of Blues i Yamaha Guitar Summit te domaći Hrvatski jazz sabor. Kroz klub je prošlo mnogo vrhunskih domaćih izvođača poput Vice Vukova, Jasne Bilušić, Zdenke Kovačiček i drugih.

“Iako je zamišljeni koncept bio izrazito elitistički, BP Club nije bio zatvorena loža, mjesto za povlaštene i preporučene”, zapisao je jedan od redovnih posjetitelja, pisac Miljenko Jergović nakon zatvaranja kluba. “Osim stola za kojim su sjedili Boško i njegovo društvo, koji se nalazio odmah uz šank, nijedan drugi stol nije bio rezerviran ni nedodirljiv. Najznamenitiji i planetarno najrelevantniji hrvatski džezist [klub je] udesio po vlastitoj mjeri i po mjeri ljudi s kojima se družio i koje je volio.”

Osim što je vodio kultni jazz klub, Petrović je bio i vlasnik izdavačke kuće Jazzette Records, pod čijim su okriljem snimali njegovi slavni gosti, kao i najistaknutiji hrvatski jazz glazbenici.

Boško je, pored toga, bio autor i voditelj radijskih i televizijskih emisija o jazzu, a često je gostovao i na Glasu Amerike, osobito u programu Jazz Hour Willisa Conovera. Potkraj sedamdesetih proveo je cijeli tjedan kao Willisov gost u šest uzastopnih emisija, nakon čega je primio na tisuće pisama od ljubitelja jazza, Willisovih vjernih slušatelja – od Trinidada do Novog Zelanda.

Europska udruga promotora jazza, European Jazz Awards Committee, 2005. godine dodijelila mu je titulu European Jazz Master, a nositelj je i odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

ŠKRIPAVA LADICA

Snažna ličnost i prirodni vođa, Boško je, kako je zabilježio Savin, volio biti prvi – vladar i car. Za njim su išli profesori, učenici, sponzori i suradnici, a uz nos za posao imao je i instinkt za inovaciju. Ipak, premda je za sobom ostavio impresivan opus, njegovi poznanici ističu da su ga poslovni sastanci i sitne borbe limitirali u inventivnosti. Svjestan svoje uloge, ali i svog šarma, sa smiješkom bi znao reći: “Od svih jazz poslova koje moram sam obavljati, najlošije mi idu harmonije, a najbolje šank.”

Autoritet je stekao godinama rada i predanosti, a zauzvrat je očekivao poštovanje. “Kako ja kažem, tako će biti” i “Ili si sa mnom, ili si protiv mene” bile su rečenice koje je, kažu, često ponavljao. Svakome je davao priliku, ali nije imao strpljenja za one koji su je olako shvaćali. Njegov ozbiljan pristup svirci možda najbolje oslikava prepoznatljivi pozdrav u klubu: “Shut Up, Thank You.” On je nastao iz potrebe, jer publika, barem kod nas, često nije bila dovoljno disciplinirana. Čak su se i strani glazbenici čudili kako netko može razgovarati istom glasnoćom kojom oni sviraju.

No, strogoći usprkos, Boško svojim je suradnicima pružao puno slobode. “Ne znam nikoga tko nije imao priliku svirati s njim, ali znam mnoge koji su je upropastili – i to ne glazbom, jer su to uvijek bili talentirani i dobri glazbenici”, prisjetio se Mavrin. “Nekad nismo bili ravnopravni s Boškom, i tko je to shvatio, taj je mogao s njim nastaviti. S druge strane, Boško je to višestruko vraćao.”

U nizu glazbenika s kojima je dijelio sudbinu i čiji je glazbeni put pomogao utrti, posebno mjesto zauzima slovenski vibrafonist Vid Jamnik, kojeg su roditelji u Boškovu školu u Grožnjanu doveli s nepunih trinaest godina. U jednom trenutku uz Boška su stasala čak četvorica iznimno mladih glazbenika koji su jazz doživljavali zvukom vibrafona: uz Jamnika, Matic Črešnik, Vladimir Terekov i Šimun Matišić. Znatno je utjecao i na karijeru Matije Dedića.

Osim glazbenog obrazovanja, svojim je štićenicima nudio i poslovnu školu, kao punokrvni profesionalac – ujedno i zanatlija i umjetnik. Znao je kako se obući za svaku prigodu, kako razgovarati s vlasnikom kluba, kako s televizijskim producentom a kako sa sponzorom. To je znanje smatrao produžetkom glazbenog umijeća, a veličinu poput njegove naša sredina teško može ponovno stvoriti.

Boško Petrović je čitav svoj život posvetio i podredio glazbi. Bio je, kako za njega kažu oni koji su ga poznavali, tvrd orah – čovjek koji sve konce drži u svojim rukama i ne dopušta da emocije preuzmu kontrolu. No prijatelji ga opisuju i kao izvrsnog vicmahera te velikog emotivca, koji je u svoju glazbu, uz smisao za humor, utkao i dramu i finu emociju. Njegove skladbe bile su odraz njegova unutarnjeg svijeta – bogate, snažne, a uvijek obavijene profinjenim tonovima. B.P. je bio istinski majstor jazza, a njegov opus ostaje riznica za sve koji će ga nasljedovati.