pro

2023

Retrospektiva

NAJSTARIJI TINEJDŽER HRVATSKE GLAZBE

Drago Mlinarec u tri poglavlja

Drago Mlinarec je djed, otac, sin i sveti duh hrvatske rock-scene, zapisao je Dražen Vrdoljak / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Drago Mlinarec je ostavio neizbrisiv pečat u našoj pop i autorskoj glazbi, ne samo kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220, prvog rock sastava u SFRJ koji je objavio dugosvirajuću ploču

Dragutin “Drago” Mlinarec, kantautor i biciklist, „najstariji tinejdžer hrvatske glazbe“, kako ga je krstio Arsen Dedić, rođen je 14. prosinca 1942. godine u Zagrebu.

Bio je u centru zbivanja s đacima zagrebačke škole šansone i u studiju sa Štulićem kad se snimao Azrin debi a, zahvaljujući sinu Stjepanu, nije mu promakla ni revolucija koju je pokrenuo rep. Bio je na pravim mjestima u pravo vrijeme, ali biciklom, ne držeći se grčevito za svoja postignuća.

Od 1987. živi od zemlje, na ranču u Bijeloj Gorici, selu sa svega 150 stanovnika, s pogledom na hrvatsko-slovensku granicu i rijeku Sutlu. Zaštićen obiteljskom idilom Mlinarec se ondje posvetio voćkama, vrtu, muzici zakulisja, računalima, mačkama i psima a struci prepustio da polako revalorizira njegov rad.

Prva plaketa stigla je sredinom devedesetih u obliku kompilacije Krhotine koju je činilo šesnaest skladbi snimljenih tijekom njegove solo karijere. Dražen Vrdoljak je Mlinarca u popratnoj bilješci tog albuma nazvao “djedom, ocem, sinom i svetim duhom” hrvatske rock scene, što su zdušno preuzeli svi koji su otada pisali o njemu.

Bez namjere da rušim nauk hrvatskog rocka, dodala bih da su neki u niz ubacili i majku. Drugima je, pak, bilo milo usporediti ga s Bobom Dylanom i Neilom Youngom, a bilo je tu i paralela sa “starim mačcima” poput Nicka Lowea i Grahama Parkera. Tom nizu pridružit ću Willieja Nelsona i Alexa Chiltona, da vidim dokle ide.

Da je predmet u špajzu, Drago Mlinarec bio bi polica na koju će se slagati druga dobra i plodovi. Da je građevinska konstrukcija, bio bi High Line na Manhattanu, park izgrađen na staroj pruzi. Da je začin, bio bi sol.

AUTORSKI KLJUČ

“Najstariji tinejdžer hrvatske glazbe” rođen je 1942. godine, što ga čini dijelom generacije koja je činila most između tzv. “tihe generacije” i popularnih boomera. Naraštaj obilježen ratovima i bijedom naslijedio je naraštaj odrastao na valu društvenih i tehnoloških promjena, pun povjerenja u bolju budućnost.

U emisiji Otkopčano televizije Novi Sad, snimljenoj početkom 2003. godine, Mlinarec se dotaknuo utopizma s kojim su mladi tada odrastali. “Utopizam je bio u tome kaj smo se nadali da je moguća promjena. Svi u generaciji su obećavali da ćemo mi, kad postanemo starci, srediti neke stvari”, rekao je opisujući njihov naivni duh i zablude o vlastitoj nepromjenjivosti, odnosno nonkonformizmu.

Mlinarčeva majka došla je iz sela Gornje Ladanje u okolici Varaždina i postala zagrebačka domaćica, a otac je u grad došao iz međimurskog Čehovca prije Drugog svjetskog rata. Zajedno su prošli „tipičnu proletersku “furku”: od traženja najjeftinije sobe u najzabačenijem prigradskom dijelu, pa nadalje“, rekao je Mlinarec prije desetak godina u intervjuu za Globus, slažući usput dostupna sjećanja na pretke, uključujući međimurskog kauboja, bećara.

Prapradjed Mlinarec iz Međimurja, koji je u 19. stoljeću vodio tisuće konja od Grčke do Poljske, zimu je provodio u mađarskoj krčmi kraj rijeke uz ciganski bend. „Kada bi led okopnio, prošao bi kroz naše selo u Međimurju i bacao seljanima zamotuljke novca“, tako barem kaže legenda koja je malom Mlinarcu, odraslom u zagrebačkom poratnom sivilu, sasvim sigurno prenosila neistražene zvukove i neprepoznate boje.

Sjećanje na pretke u tim se zapisima stapa sa sjećanjem na ondašnje filmove. Iz svevidećeg kino-okna tada su izlazili i Amerikanci i Japanci, ostavljajući za sobom čitave svjetove. No poseban utjecaj na Mlinarca izvršili su i pametni odrasli, primjerice slikar Vilko Selan Gliha, koji ga nisu tretirali kao “balavca” i od kojih je u konačnici pokupio sličan obrazac ponašanja prema mlađima od sebe.

Prvi instrumenti u njegovom životu bili su citra i gitara njegova tetka Tureka koji je poginuo na samom kraju rata, u bombardiranju pruge na Črnomercu. Dio djetinjstva Mlinarec je proveo u Krapini pjevajući u dječjem zboru i svirajući prim u školskom orkestru. “To mi je bilo prvo iskustvo s bendom, onaj osjećaj kad svi zasviraju i osjeti se harmonija, dogodi se nešto što nestaje kad prestanemo svirati, osjećaj zajedništva koji postoji samo tog trenutka”, prisjetio se godinama kasnije. Otac mu je po povratku u Zagreb kupio mandolinu.

Glazba je bila važan dio zvučne kulise njegova odrastanja, podjednako važna kao plivanje, pecanje i skijanje. Slušalo se swing, starogradske, jazz i šlagere. Autostopiralo se do Opatije da bi se čulo Ivu Robića. „Kad sam čuo Little Richarda, i Dukea Ellingtona, promijenio mi se svijet. Bilo je to vrijeme kada je drug Tito rek’o Sovjetima: Nemojte nam više slati one vaše patke“, rekao je sugerirajući da je to bilo presudno za prelazak s tambure, odnosno mandoline na gitaru.

Kao srednjoškolac Mlinarec je živio u Trnju i pohađao kemijsku tehničku školu u Klaićevoj te muzicirao sa susjedima. Planirao je upisati farmaciju, ali ga je budući spisatelj kazalištarac Tahir Mujičić naveo da upiše Filozofski fakultet. Na smjerovima etnologija i komparativna književnost osjećao se kao promatrač, nimalo blizak snobovima kakvi su na FFZG oduvijek vodili glavnu riječ. Studirao je, svirao i radio kao kemijski tehničar živeći na tri sata sna dnevno.

U jesen 1962, kada je imao nepunih dvadeset, njegovom se amaterskom ali poduzetnom bendu dogodila prva javna svirka. Ubrzo su na Vrbiku kao Jutarnje zvijezde (predgrađa) počeli svirati svake subote i nedjelje, a zatim i četiri puta tjedno. Na redu su kroz dvije-tri godine došle i svirke u studentskom domu kod Džamije, Fijaker te Ribnjak, dotad rezerviran za društvo iz centra. Prve snimke napravili su na Radiju Zagreb.

Jutarnje su se zvijezde 1965. spojile s Ehosima i počele svirati pod imenom Grupa 220. Bio je to njihov odgovor na posprdni nadimak “električari” koji su im dali tadašnji neistomišljenici. Po Zagrebu su uz njih tada svirale i Bijele strijele, Crveni koralji, Siluete, Iskre, Grešnici, Roboti, Kristali, itd. No nitko nije imao plesnu i pamtljivu pjesmu na hrvatskome jeziku. Prvu takvu, poznatu kao “Osmijeh”, snimila je Grupa 220.

Spoznaji da se na hrvatskom može pjevati kumovalo je Mlinarčevo prijateljstvo s Arsenom, s kojim je surađivao na više projekata od šezdesetih pa sve do kraja devedesetih.

Mlinarcu 1966. postaje jasno da će odsada živjeti od muzike. Koncert koji je Grupa 220 održala 15. listopada te godine prelomio je eru, a dvoranu Mjesne zajednice Poljane-Vrbik upisalo u povijest. „Dvorana je bila nova, tek otvorena, mramorni podovi, staklene stijene i drvena oplata na zidovima. Bila je to raskoš šezdesetih. Razmišljali smo što odjenuti“, dočarao je njihov ushit događajem.

Izbor je na kraju pao na košulje s cvjetnim uzorcima (za njega tirkiznu). Taj modni izbor učinio ih je prvim domaćim hipijima iliti dionicima pasivnog i nenasilnog otpora ustaljenim vrijednostima. Status su potvrdili kada su umjesto ulaznica za jedan koncert na Vrbiku, posjetiteljima rekli da kupe cvijet u obližnjoj cvjećarni. Preko noći su postali najvažniji bend u Jugoslaviji a “Osmijeh” prvi pravi jugoslavenski pop hit. S dobrim glasom stigao je i poziv Pere Gotovca, glavnog glazbenog urednika u Jugotonu.

Već u prvim objavljenim pjesmama “Osmijeh”, “Grad” i “Uvijek kad ostanem sam” možemo primijetiti motive i teme koji su desetljećima nakon ostali dio njegova opusa prožetog, riječima Zlatka Galla, hipijevskom naivnošću i utopizmom te oporim skepticizmom. Važno mjesto u toj konstelaciji zauzimaju prirodne pojave: sunce, mjesec, rosa, cvijeće, jutro i zora, po zakonu ekspresionizma odrazi psiholoških stanja neimenovanih likova.

Mladi su objeručke prihvatili estetiku Grupe 220. Njihov prvi EP s četiri pjesme prodao se u 50 tisuća primjeraka. Djevojke su zbog njih mahnito čupale kosu. No ne svoju, već njihovu. Grupa je tih godina sudjelovala na zagrebačkim festivalima šansone sa skladbama Stipice Kalogjere, Alfija Kabilja i Ivice Krajača. Fadil Hadžić koristio je “Grad” u filmu Protest, a Grupa se pojavila i u njegovom filmu Tri sata za ljubav, koji se bavio pripadnicima urbane generacije i zapadnim popkulturalnim utjecajem na njih. Glazbu za film napravio je Mlinarec.

Važnu ulogu u prenošenju glasa o njima imao je Pero Zlatar, tada urednik Plavog vjesnika u svojim ranim tridesetima, koji je taj dječji časopis krajem šezdesetih preobrazio u novine u kojima se pojavljuju rock glazbenici. Kao milenijalcima OK! Plavi vjesnik je boomerima otkrivao navike omiljenih glazbenika. Tako u jednoj bilješci piše da Drago Mlinarec „voli sunce, prijatelje i – prijateljice“, da je često tužan i da mu je hobi snimanje kino-kamerom. Uz to o Mlinarcu se u Plavom vjesniku piše kao o jednom od protestnih kantautora.

Prvi EP Grupe 220

Na fotografijama Marka Čolića iz tog vremena pozira izvorna četvorka i najpopularnija postava benda, Vojko Sabolović, Ranko Balen, Vojislav “Mišo” Tatalović i Mlinarec. U svibnju 1968. pridružio im se klavijaturist i flautist Branimir “Brane Lambert” Živković s kojim je Mlinarec svirao i u Jutarnjim zvijezdama.

Nakon EP-ja na kojem se nalazio “Osmijeh” 1968. izašao je LP Naši dani. Bio je to Jugotonov prvi LP s autorskim pjesmama domaćeg rock izvođača, a Mlinarec je potpisao devet od dvanaest skladbi na njemu. Iako je ta ploča danas uzdignuta u status spomenika, nema sumnje da su tadašnji Jugotonovi djelatnici bili zatečeni novim i prije svega neurednim zvukom koji je Grupa donijela u njihov studio.

U ljeto 1968. Grupa 220 nastupila je na Splitskom festivalu sa skladbom Arsena Dedića “Razgovaram sam morem”. Mlinarec je tom prilikom na sceni svirao flautu s Dedićem. Mlinarec se u to vrijeme, preko prijatelja koji je stanovao zgradi Boška Petrovića, zarazio i jazzom, a zavolio je i Donnu Summer. Jesen je donijela i prvi festival jugoslavenske pop muzike, pokazatelj iznenadne popularnosti nove mladenačke pobune.

Uspon Grupe 220 simbolično je zaustavio poziv na služenje vojnog roka. No iz više razloga Mlinarec je otišao u Rijeku s mišlju da se vjerojatno neće imati kojem bendu vratiti. Iako je nova postava Grupe 220 po Mlinarčevom povratku snimila par singlova, on se u želji da izbjegne negativne strane popularnosti ipak odlučio za samostalnu karijeru kantautora.

Grupa je nastavila s novim autorima sve do jeseni 1975. godine, a onda je fragment posljednje iteracije, u kojoj su bili Husein Hasanefendić i Jurica Pađen, osnovao Parni valjak. Obojica će kasnije gostovati na Mlinarčevim solo albumima, a i on će pojavljivati na koncertima Valjka.

Mlinarec je svoj prvi samostalni album A ti se ne daj objavio 1971. Bio je to drugi rock album u Jugoslaviji! Pet godina i još dva njegova albuma kasnije počeo je novi val. Ples je ispao iz mode kao i Mlinarčeva generacija. No, ako je vjerovati glazbenim kritičarima, Mlinarec je i dalje bio važna, pa čak i vodeća ličnost domaćeg autorskog rocka. Do 1983. objavio je još sedam samostalnih albuma, stilski varirajući od bluesa i boogieja do progresivnog rocka i jazza.

Ako vas zanima duboki zaron u njegovu diskografiju, čitajte recenziju Kolekcije, zbirke osam samostalnih albuma Drage Mlinarca, koju je 2011. napisao Janko Heidl. Iz te kolekcije isključeni su njegov posljednji album Analog, kazališna i filmska glazba te rasute pjesme poput “Sjećanja” s albuma CRO War Rock, ali je ipak odličan prilog proučavanju njegova nasljeđa.

Prema Heidlu, velika tema Mlinarčeva opusa bilo je „čovjekovo nezadovoljstvo, razgovori sa samim sobom, žudnja za srećom, mirom i ljubavi“ koji su uvijek negdje drugdje, negdje južno, a posebna obilježja njegova ranog stvaralaštva za rock’n’roll netipična ozbiljnost te sklonost poeziji, ono što ga je vezalo uz trubadure i šansonijere. Kasnije je njegov odnos prema skladanju postao slobodniji da bi pred kraj uvjerljivo skliznuo u eksperimentalu.

Albume Sve je u redu, Tako lako i Pomaknuto snimio je u Švedskoj, u studiju Tihomira “Tinija” Varge. Ondje je upoznao i svoju suprugu te složio kompilaciju Sabrano. Prisjećajući se tih snimanja rekao je da voli biti u studiju, da je za njega to čaroban prostor gdje je magija moguća, gdje ne primjećuje da vrijeme prolazi.

Samostalna karijera Drage Mlinarca obilježena je radom u kazalištu, snimanjem studijskih albuma, povremenim nastupima s bendom La Cinema i izbjegavanjem publiciteta. Ipak, „postalo [je] dosadno koliko su kritike i reakcije kada je u pitanju Drago Mlinarec povoljne i pozitivne“, piše Aleksandar Žikić u Džuboksu 1981. zaključujući da drugačije ne ide.

„Zato je nezaobilazno i veoma važno ponovno napomenuti“, nastavlja, „da je on i poslije tolikih godina uspio da ostane dovoljno snažan i dovoljno iskren i velik umjetnik, da može da se nosi sa svim mogućim previranjima i modernim trendovima, da ostane neugrožen od novih (i talentiranih) ljudi, a ipak svoj i neprilagodljiv bilo čemu osim onome što mu u određenom trenutku paše.“

U tom trenutku on je jedini glazbenik s petnaestogodišnjom karijerom i takvom reputacijom. Možda je baš zato Siniša Škarica inzistirao da on bude producent prvog Azrinog albuma. Kada su ga pitali kako je bilo surađivati sa Štulićem, odgovorio je: „Suradnja? Nije bilo baš nikakve suradnje. Ali, to ne mijenja moj sud o Johnnyju Štuliću. On je iznimno bitan autor. On je pogodio bit. Govorio je o svojoj generaciji, pjevao je i svirao točno što je generacija željela čuti, i to je velika stvar.“

Govoreći o svom kreativnom procesu Mlinarec je otkrio da je njegovo spoznavanje samo po sebi proces koji se neprestano ponavlja. U toj priči važno je nastaviti pisati i vjerovati ranjivom sebi više nego drugima ili vlastitom narcisu. No čini se da je studij komparativne književnosti u paru s interesom za kazalište u jednoj mjeri odredio njegovo stvaralaštvo.

Zorni dokazi za to su “Posmrtna osveta” Rikarda Katalinića-Jeretova iz 1888, koju je Mlinarec uglazbio na svom prvom, i “Jur ni jedna na svit vila” Hanibala Lucića iz 16. stoljeća, koju je uglazbio na trećem samostalnom albumu. Nadalje, njegovo posljednje izdanje bila je kazeta eksperimentalne glazbe naslonjene na stihove Miroslava Krleže. Izraz mu je ostao književan i pod navalom uličnog govora u tekstovima novovalnih autora.

Mlinarec danas, na ranču u Bijeloj Gorici uz obalu Sutle, sa suprugom Lili živi minimalistički, multimedijalno i radno. „Kad obavim sve to što treba, zimi nemaš što nego sjesti i čitati ili gledati televiziju i grijati se kraj peći. Najčešće ipak odem na tavan pa haklam ovo kaj haklam, a budući da sam slobodan pa se ne moram obraćati tržištu s namjerom da otmem neku sitnu paru, mogu raditi kaj god hoću“, rekao je 2005.

DRAGO MLINAREC U BROJEVIMA

Drago Mlinarec autorski potpisuje stotinjak pjesama objavljenih na više od dvadeset službenih izdanja. Njegov rad na filmu i u kazalištu zasad nije dio tog diskografskog kataloga, iako postoje snimke. Od dvadesetak izdanja, dva EP-ja, tri singla i jedan studijski album snimljeni su s Grupom 220, a dva singla i devet studijskih albuma samostalno. Croatia Records (Jugoton) objavila je u posljednjih trideset godina četiri kompilacije njegovih pjesama.

Izdanjima se slavljeničke 2005. pridružio i njegov prvi live album Osmijeh snimljen te godine na koncertu u Boogaloou. S njim i njemu u čast tada su svirali i pjevali Meritas, Massimo Savić, Vatra, Vlado Kreslin, Marijan Ban, Plava trava zaborava, Jimmy Matešić, Rista Ibrić, Josipa Lisac, Cubismo, Elvis Stanić, Psihomodo pop, Arsen Dedić i Parni valjak.

Godine 2005. Arsen Dedić Mlinarcu je uručio Porina za životno djelo, a Siniša Škarica novog Fendera. U intervjuu za Nacional, koji je Mlinarec dao uoči Porina, pokazao je da mu je od interesa javnosti draža sloboda i iskrenost prema samome sebi. Time je djelomično objasnio svijanje obiteljskog gnijezda na selu i ignoriranje imperativa da zato što ima publiku s njom mora redovito kontaktirati. Krajem osamdesetih i 2011. primio je Vjesnikovu godišnju glazbenu nagradu Josip Štolcer Slavenski.

No najvećim životnim priznanjem smatra to što su ga, premda nema nikakve škole, zaposlili u Croatiji Recordsu kao restauratora snimaka, što je radio sedam godina. No Mlinarec se među prvima zarazio računalnom tehnologijom pa je praktično znanje o njima svakako imao. Prvo računalo kupio je još 1970. i gotovo bankrotirao. Danas ih u svom potkrovlju ima nekoliko. Na njima se poigrava slikama i videom, digitalizira i uređuje glazbene arhive te vjerojatno stvara novu glazbu.

Filmska i kazališna glazba sedamdesetih su postale njegova svakodnevica. Kao autor glazbe ili glumac sudjelovao je u brojnim predstavama među kojima su Bajka o kneževiću Sveboru, Život je san, Hvarkinja, Robinja, Pozdravi, Klitemnestra, Kako je Odisej susreo Kiklopa i Povratak Arlequina. Kao najljepše kazališno iskustvo izdvaja turneju s Pozdravima po Južnoj Americi.

Čest kazališni partner bio mu je Ibrica Jusić. Tako su od 1973. do 1975. zajedno s grupom muzičara plutali oko Lokruma s Krležinim Kristoforom Kolumbom u režiji Grigorija Para, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Autor glazbe Pero Gotovac i Paro istu su ekipu pokušali okupiti i tridesetak godina kasnije, tada oko Kolumba belgijskog dramatičara Michela de Ghelderodea.

Kako je već spomenuto, Mlinarec je pisao glazbu i za radijske drame te dokumentarne iigrane filmove, uključujući poratne filmove Paklenica Jovice Šege, Blagajnica hoće ići na more Dalibora Matanića i Tri priče o nespavanju Tomislava Radića.

Suprugu Lili-Margaretu Drago je upoznao 1979. u Švedskoj, a priča o tom upoznavanju nalik je zapletu iz Azrine “Ne prodajem nasmiješenog psa”. Zajedno imaju dvoje djece: sina Stjepana koji živi u Norveškoj i kćer Karin-Anu koja je u Stockholmu. O njegovom bratu i dvjema sestrama ne znamo puno, ali upamćeno je da je svojim roditeljima i obitelji posvetio Porina za životno djelo.

Novinski članak iz prosinca 1994. godine navodi Mlinarca kao prvog hrvatskog glazbenika koji je svoje poznato ime dao za promicanje zaštite prirode. Bilo je to povodom akcije za spas bjeloglavih supova na Cresu. (VL, 11.12.1994., br. 11236)

ŠKRIPAVA LADICA

A ti se ne daj je prvi album koji je Darko Rundek ikad kupio, a Grupa 220 sveprisutno je nadahnuće u biografijama, usudim se reći, svih ključnih domaćih rock autora. Drago Mlinarec svojim djelovanjem povezuje velik broj autora iz različitih žanrova pa tako, ako i ostaje sam, kako je više puta pjevao, ostaje sam između pet generacija dječaka i djevojčica.

Već je Grupa 220 bila usamljena pojava na našem glazbenom nebu šezdesetih. Većina je onovremenih „formacija i samostalaca, što su barem koliko-toliko pretendirali biti rokerima“, piše Janko Heidl u recenziji Kolekcije, „bila kratkotrajnoga vijeka, oskudnog vinilnog opusa, nestalnog profila i vidljivosti.“ Njihovom sličan status imala je još samo beogradska YU grupa.

Na novinarsko „Beatlesi ili Stonesi?“ iz 2003. odgovorio je nizom u kojem je, osim Beatlesa i Stonesa, izdvojio i Ivu Robića, Arsena Dedića, Zvonka Špišića, grupu Divas, Olivera Dragojevića, Gibonnija, Zorana Predina, Tonyja Cetinskog, Zdenku Kovačiček, Husa iz Valjka i limenu glazbu Rozga. Poruka je možda bila da pravog izbora nema i da treba nastupiti vrijeme prihvaćanja.

Komentirajući prije 18 godina svoj odnos prema hrvatskoj glazbenoj sceni poručio je da se s njegove strane radi „o lahkogalopirajućem razočaranju zbog sveprisutnog sindroma neproduktivne utrke za virtualnim uspjehom koji rascvjetale narcise osvježuje prividom rose na umjetnoj mjesečini u strogo povjerljivo doziranoj virtualnoj atmosferi sveopće neumitnosti.“

Na začelju tekstaostavljam razlog zašto sam u niz imena s kojima bi ga se moglo usporediti dodala Willieja Nelsona i Alexa Chiltona, zaobilazeći Dylana i Younga. Naime usporedba s Nelsonom je prije svega fizička. To se najbolje vidjelo sredinom sedamdesetih. Uz to je svjetonazorska jer obojica žive na ranču i prepoznati su kao ekološki aktivisti. Veže ih i naklonjenost prema različitim glazbenim žanrovima te nepregledan broj suradnika.

Sličnosti ima, ali razlike su presudne. Pritom je najvažnije reći da je Nelsonu trebalo puno dulje da postane nacionalno blago. Mlinarcu se to dogodilo vrlo brzo. U tom je smislu njegova priča nalik priči o Alexu Chiltonu iz sastava Box Tops i Big Star, još jednom “decembarskom dječaku”. Naime obojici se najveći hit u karijeri dogodio na njezinu početku, i to gotovo iste godine, iako je Chilton osam godina mlađi.

Ostatak glazbene karijere proveli su dostojanstveno tonući u opskurnost, a zahvaljujući svojoj samozatajnosti i skromnosti, uspjeli su ignorirati status legende koji im je od mladosti visio za vratom. Ime Drage Mlinarca još nije zaživjelo u rock klasiku kako se to dogodilo Chiltonu, ali u poeziji ga je ovjekovječio Veljko Lukić, pjesnik iz Slavonskog Broda, nazvavši ga meteorom.