Krešimir Blažević u tri poglavlja

Na današnji dan sjećamo se višestruko nadarenog rockera Krešimira Blaževića, tekstopisca, skladatelja, gitarista i pjevača grupe Animatori. Autora koji je ovjekovječio mladenačke tjeskobe provincijalca u Zagrebu na početku osamdesetih, rođenog 1958. u Slavonskom Brodu a koji je preminuo prije 17 godina

Krešimir Blažević je kao autor izašao ispod kabanice koju su šezdesetih skrojili Beatlesi, ali su za njegov izričaj posebno važni bili brodski tamburaški orkestar Đuro Salaj, mnogoliki američki folk i brat Darko, kojega je rano izgubio. Združivši sve svoje ljubavi i boli u jedinstveni rukavac novovalne rijeke, postao je jedan od pionira world muzike na našem govornom području. Njegov glas i danas nam je jedna od prvih asocijacija na ljeto, ono životno i kalendarsko.

Za samozatajnim Brođaninom, koji je vrlo vjerojatno volio Casablancu, uz sedam studijskih albuma, ostalo je i pet knjiga poezije, kratkih priča i memoarske proze. Napisao je i prvu domaću rock biografiju Ostat ću mlad, osoban i prizemljen portret mladenačke rock kulture osamdesetih.

Da je predmet u špajzu, Krešimir Blažević bio bi domaći pekmez od šljiva. Da je građevina, bio bi CBGB. Da je začin, bio bi chimichurri umak.

AUTORSKI KLJUČ

Ako u našem kolektivnom sjećanju živi slika Krešimira Blaževića, to je ona je iz spota za “Komarce” odnosno evergrin “Ljeto nam se vratilo”. S nemarnom kratkom frizurom, „pepeljarkama“ i u košulji kratkih rukava na pruge, Blažević je u tom zapisu jedan sako udaljen od prilike njemu dragog Elvisa Costella, ali potpuno lišen britanskog cinizma i besramnosti. Neuhvatljiva i neiskvarena naivnost mladosti ostala je ključ njegova opusa unatoč hrabrom vrludanju kroz teme i stilove.

Blažević je odrastao u Slavonskom Brodu uz pet godina starijeg brata Darka, majku Mariju i oca Zvonimira. Prva glazba s kojom se upoznao došla je iz Sanrema i sa Zagrebfesta. Roditelji su kupovali ploče i, uz redovni posao, svirali harmoniku. Otac Zvonimir u bendu Hula Džez u Donjim Andrijevcima, a majka Marija, nastavnica hrvatskoga jezika, u orkestru u hotelu Brod.

Blaževićevo glazbeno obrazovanje počelo je za klavirom u crkvi u Varošu. No za svoj prvi instrument je, privučen njezinim zvukom, ipak odabrao violinu. Nakon nje su došle gitara i tambura. Otac mu je kupio prvu gitaru, s kojom je vrlo brzo počeo skladati i na magnetofon snimati vlastite pjesme. Međutim potrajalo je dok se ohrabrio svirati ih pred publikom. Najprije se morao zasititi praćenja drugih i obrađivanja tuđih pjesama.

U brodskom tamburaškom orkestru Đuro Salaj, tada jednom od tri najbolja tamburaška orkestra u Jugoslaviji, svirao je brač. S tim uspješnim amaterskim orkestrom snimio je i prvu ploču!

Blaževićev interes za rock glazbu od ranih je dana njegovao i poticao njegov stariji brat Darko, koji ga je redovito vodio sa sobom na koncerte, kako u Brodu, tako i u Zagrebu gdje je studirao. Darko se razbolio i preminuo nedugo nakon što je Blažević napunio osamnaest godina te i sâm postao zagrebački student. U zagradi usred njegove autobiografije stoji da je Darko, jer su živjeli u istoj zgradi za vrijeme studija, odgojio još jednog rockera – Renata Metessija.

Njemu, koji je umro na drugi dan proljeća 1976. godine, Blažević je napisao pjesme “Kamo odlazi svjetlo”, “Proljeće je zakucalo na vrata” i “Znam da nešto postoji”. Bitlsovska “Kamo odlazi svjetlo” bila mu je najljepša koju je napisao. „Rado bježim u svoj svemir, bijelu sobu punu tihog zvuka. Doduše, pristajem na nemir, na život prepun malih crnih rupa“, pjeva u njoj. Od suočenja s brutalnošću Darkove smrti Krešo se nije nikad oporavio, piše Dušan Vesić, dodajući da se crta tuge kasnije osjetila u svakom njegovom radu.

„Svi smo mi, počevši od Rolling Stonesa naniže, izašli ispod kaputa Johna, Paula, Georgea i Ringa“, zabilježio je u autobiografiji, ali je kao najvažnije ploče u svom životu ipak izdvojio kompilacije History Of Fairport Convention i Electric Muse. Želja da po uzoru na njih napravi pravi hrvatski folk-rock album nije ga napuštala u njegovom stvaralaštvu. Pedal steel gitara privukla ga je na prvu, kao i violina, a čuo ju je na radiju, u pjesmi “Teach Your Children” grupe Crosby, Stills, Nash & Young.

Blažević je u Zagreb došao 1977. godine i najprije upisao Fakultet političkih znanosti. Od njega je brzo odustao da bi se posvetio studiju etnologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, gdje je na kraju i diplomirao i magistrirao. U tim predanimatorskim danima Blažević se lutajući centrom susretao s mnogim glazbenicima. U jednom trenutku na njegovom je stolu bila i ponuda da svira s Johnnyjem Štulićem, čije je tekstove kasnije nazvao nategnutima i pretencioznima.

U jednom trenutku pridružio se simfo-rock sastavu Animatori koji se ubrzo raspao, a potom je osnovao bend The Animatori koji je njegovao znatno drugačiji zvuk. Izvornu postavu Animatora činili su Brođanin Tomislav Brezičević – Toc na bubnjevima, Šoltanin Andro Purtić na basu, Varaždinec Vatroslav Markušić na violini i Blažević kao gitarist, vokalist, skladatelj i tekstopisac. Ta je postava snimila prva dva i komercijalno najuspješnija albuma Animatora.

Studijskim izdanjima prethodio je YURM (Jugoslavenski rock moment), manifestacija demo bendova. U trenutku kad su završili u finalu s grupama U škripcu, Xenia i La Fortunjeros, osvojivši na kraju drugo mjesto, imali su već dvadesetak autorskih pjesama.  Prvo studijsko izdanje The Animatora bila je singlica Živjeti mirno/Male curice snimljena u studiju kod Janka Mlinarića Troolog i objavljena 1982. godine. Nju je producirao proslavljeni gitarist Vedran Božić. On je u Blaževićevu sviranju gitare vrlo rano prepoznao elemente countryja.

Prvi LP Anđeli nas zovu da im skinemo krila Animatori su snimili u splitskom, Metkovom studiju Tetrapak, u produkciji Željka Brodarića Jappe i snimatelja Pipa Čovića. Tih godina tamo su snimljeni i prvi albumi Magazina te Haustorov Treći svijet. Jappa je svojim aranžmanima oblikovao zvuk Animatora, a njegov pečat posebno se čuje u naslovnoj skladbi za koju je izvukao svu silu malih instrumenata, uključujući marimbu, zvono i praznu bocu Badelovog konjaka. Ta ili neka slična boca igrala je i u “Kasno je za prosinac”, maturantskoj himni, posebno slavljenoj u Brodu Kod Oroza.

Prvijenac Animatora bio je te godine jedan od najprodavanijih albuma. Uz Jappinu produkciju, najviše su ga obilježili Blaževićevi tekstovi o odrastanju i nostalgiji te glasna glazbena posveta bezbrižnim šezdesetima. Blaževićeve pjesme nisu bile politički angažirane, ali u njima je uvijek bilo nečega što bi zagolicalo maštu. Premda je u nekim pjesmama, primjerice “Male curice”, po vlastitom priznanju, pokušavao kopirati Elvisa Costella, njegova muzika više je nalikovala zvučnoj kulisi svijeta nepokolebljivih romantičnih mladića kakvi su bili Buddy Holly i Jonathan Richman.

„Curice treba maziti“, objasnio je violinist Markušić u intervjuu zabilježenom u ljeto 1983. „Jer one kupuju ploče, dolaze na tulume i koncerte i lišavaju nas provincijskog kompleksa. Mi smo mogli ploču nazvati i Dolazak mladog provincijalca u veliki grad. Jer nitko od nas nije rođeni Zagrepčanin i kod nas nema tog, kao u drugih grupa, nazovi štiha.“ Već na samom početku glazbene karijere Animatori su svirali kao predgrupa najvećim grupama u tadašnjoj državi: Buldožerima, Ribljoj čorbi i Bijelom dugmetu.

Njihov drugi album Svi momci i djevojke producirao je Husein Hasanefendić Hus. Za razliku od Jappe, on nije mijenjao bendovske aranžmane, ali je na album doveo brojne goste. Između ostalih i Akija Rahimovskog koji je pjevao prateće vokale na “Znam da nešto postoji”. Tog snimanja prisjetio se i Hus u nedavnom intervjuu. Na toj je ploči zabilježena i prva prava animatorska country stvar “Raširi svoj osmijeh”. Pedal steel odsvirao je Davor Rodik.

Najveći hitovi tog razdoblja postali su “Ostat ću mlad” i “Kao ogledala”. Prva je napravljena za komediju Milivoja Puhlovskog S.P.U.K. u kojem su članovi Animatora glumili same sebe. Film prati dogodovštine mladih koji sudjeluju na omladinskoj radnoj akciji a trenutno je dostupan na poveznici. Druga je posvećena njegovoj djevojci odnosno supruzi Matei (Cuni).

Kad se činilo da su na uzlaznoj putanji, Animatorima se dogodio vojni rok nakon kojeg, kako je Blažević sâm rekao, više nije bilo rocka. Vojni rok Blažević je služio u Ilirskoj Bistrici u Sloveniji, gdje je nakon četiri mjeseca (kao i mnogi drugi glazbenici tih godina) završio u bendu Doma Armije. Toco Brezičević za to je vrijeme prešao u bend Karlowy Vary, a Vatro Markušić postao član Plave trave zaborava. Idućih nekoliko albuma snimile su različite postave Animatora. Blažević je ostao jedini stalni član, a najdulji staž u bendu imali su bubnjar Goran Markić i basist Zoran Haraminčić.

Dok ležim cijeli dan u sjeni, snimljen 1987. u studiju Tivoli u Ljubljani, album je bogate atmosfere. Na njemu se čuju i Mediteran i bluegrass i country. Bio je to rizičan recept. Popularnost i komercijalni uspjeh ranih albuma nije bilo moguće nadmašiti nišnim eksperimentima, bez obzira na njihovu kvalitetu. Uz naslovnu, album su obilježile “Dvije pijane budale” i “Bijeg”, duet sa Zoranom Predinom. Blažević je svoj dio otpjevao na slovenskom, a Predin svoj na hrvatskome jeziku.

Proljeće je zakucalo/duhovi iz prošlosti, objavljen je 1992. godine. Na njemu su vječnu mladost, impliciranu u sviranju i skladanju rocka, zamijenile uspomene, prolaznost i svakodnevna ljubav te zreliji zvuk. S druge strane, njegov sljedbenik, peti album Sanjarica iz 1996. godine, pamti se po pjesmi “Djevojke u gradskim nošnjama”, koja bi se lako mogla uklopiti i na rane albume Animatora. Sredinom devedesetih Animatori su dobili i svoj prvi best of – Reanimatori Ili Vaše naše najdraže pjesme.

Na šestom i posljednjem albumu Animatora K.B. & The Footballers iz 1998. godine nalaze se dvije pjesme iz Blaževićeve knjige Sam u koloni. Noir folk bi bio dobar sažeti opis zvuka tog albuma, koji odlikuje snažna kohezija sadržaja i forme, netipična za njegove prethodnike.

Jedan od posljednjih koncerta Animatora održan je 19. veljače 1999. godine u Kulušiću, gdje je Blažević neko vrijeme radio kao organizator glazbenih programa. Na taj korak bend se odlučio jer naprosto nije mogao doći do svirki. Krajem devedesetih mnogi su se bendovi zbog smanjenog tržišta našli u sličnoj situaciji. Tek kada je najavljen taj koncert, Animatori su dobili pažnju kakvoj su godinama izmicali. Taj koncert ovjekovječen je kao live album Ima još puno vremena. Posljednji nastup Animatori su održali 31. prosinca 2006. u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, kao prvi od četiri izvođača na dočeku Nove godine. Nakon Animatora nastupili su Renato Metessi & Zvijezde, Jura Stublić & Film i Prljavo kazalište.

Blažević se glazbom nikad nije prestao baviti. Milenijske 2001. je s Branimirom Bogunovićem Pifom kao BB Twang snimio album Julija je bacila svoj krevet kroz prozor. Nakon što su Animatori otpraćeni u legendu, još je nekoliko puta zasvirao svoje stare pjesme u pratnji grupe Hakuna Matata ili kao gost Metessijevim Zvijezdama. Sa zagrebačkim sastavom Kulen Gang obradio je svoju pjesmu “Dok ja ležim cijeli dan u sjeni”.

Umro je 19. ožujka 2007. godine u Zagrebu, ne napunivši pedeset godina. Tri mjeseca kasnije u Tvornici kulture održan je veliki koncert u znak sjećanja na njega. Ondje su osim animatora Zorana Haraminčića, Gorana Markića, Riste Ibrića i Vatroslava Markušića, nastupili još i Darko Rundek, Zoran Predin, Aki Rahimovski, Renato Metessi i Zvijezde, Branko Bogunović Pif, Neno Belan, Davorin Bogović, Srđan Gojković Gile, Marina Perazić i Blaževićeva kći Hana sa svojim sastavom.

Postava Hakuna Matata, s kojom je Blažević zadnjih godina nastupao, bila je glazbena pratnja nekim izvođačima. U Slavonskom Brodu njegovi prijatelji od 2010. godine organiziraju veliki memorijal koji se trudi obuhvatiti sve dimenzije njegova kulturno-umjetničkog djelovanja.

Zanimljivo je da je objavljeni pjesnik Blažević pjesništvo smatrao pomoćnom disciplinom u skladanju rock pjesama, ali nije imao isti stav prema priči. Naime svaka je njegova pjesma bila je (i još uvijek jest) jedna kratka zaokružena priča.

KREŠIMIR BLAŽEVIĆ U BROJEVIMA

Službena diskografija Krešimira Blaževića broji stotinjak pjesama, sedam studijskih albuma, jedan live i nekoliko kompilacija, od kojih je jedna objavljena za njegova života. Samo na svom posljednjem albumu nije autor svih snimljenih pjesama, a neke njegove pjesme zaživjele su na studijskim izdanjima u različitim verzijama. U autobiografiji je zabilježeno da je u trenutku njezina pisanja radio na projektu korizmenih pjesama, ali i na drugim pjesmama za neki novi bend. No njegovo je posljednje izdanje ipak ostao album Julija je bacila svoj krevet kroz prozor.

Krajem osamdesetih Blažević je bio glazbeni urednik i organizator programa u glazbenom klubu Kulušić. Prvi je u Zagreb doveo grupu The Dubliners, a s grupom Matchbox, također u Kulušiću, snimio je njihov jedini živi album. U njegovoj je produkciji snimljen i Blue Moon, kompilacija sastava koji su u Kulušiću svirali rockabilly glazbu. Godine 1991. radio je kao urednik izdanja u Croatiji Records. Kada je rekao da je u glazbi radio sve, bio je ozbiljan. Jedan je od osnivača Hrvatske glazbene unije, a pisao je i glazbene kritike u časopisima Vijenac, Kana i Cantus, kome je neko vrijeme bio i glavni urednik.

Uz pomoć izdavača i samostalno Blažević je objavio pet knjiga: zbirku poezije I jedne i druge, knjigu pripovijedaka Sam u koloni te memoarsku prozu Dok ležim cijeli dan u sjeni i Ostat ću mlad. Svoju prizemljenu i skromnu autobiografiju objavio je 2003. godine, prije booma literature o mitskom valu, koji se nedugo zatim vratio u modu. Posthumno je objavljena zbirka kratkih priča Cigarete i tablete, u kojoj se Blažević još jednom vratio svom djetinjstvu, i odrastanju u rodnom gradu, vremenu Animatora, ne zaobilazeći pritom suvremenu svakodnevicu obilježenu politikom, siromaštvom i krizom morala.

„Dio njegovih priča funkcionira kao kolumnistički tekst u kojem se iskazuje autorova etičnost (prije svega) kada problematizira teme kao što su ponos, taština ili tolerancija, te nostalgija prema prošlim vremenima koja su obilježile brojne tragedije, ali se živjelo jednostavnije, zbog čega će jedan tekst i poentirati – „trudim se ostati mlad, normalan“, napisala je Jagna Pogačnik u osvrtu na njegovu posljednju knjigu i previđeni književni opus. „Nimalo ne kamuflira, uljepšava ili retušira svoje autorsko „ja“ i ne bježi od emocija od kojih su građeni njegovi zapisi, niti u njima mistificira svoju popularnost.“

Za razliku od Jagne, pišući o njemu mnogi su se usredotočili na to da nije bilo komercijalan i da nije bio zvijezda kakvu je Jugoslavija trebala, mogla razumjeti, zaslužila. Likom je – kako je to Siniša Škarica rekao – podsjećao na „zelenog srednjoškolskog profesora koji u susretu sa svojim đacima uzalud pokušava prikriti početnu nelagodu i smetenost”. Mnogi će reći da je bio malo ispred svoga vremena i malo previše kreativan.

Bio je ljevak i epileptik. Dijeli ime s rockerskim knjižarom. Film i rock’n’roll smatrao je jedini umjetnostima dvadesetog stoljeća, a za to što sve manje ljudi fućka pjesme po cesti, po njemu, krivi su bili spotovi. Nikad nije imao menadžera. Njegova kći Hana naslijedila je sve njegove interese i redovito sudjeluje na njegovu memorijalu.

ŠKRIPAVA LADICA

Svoju autobiografiju Ostat ću mlad Blažević počinje pričom o Ianu Hunteru iz relativno kratkovječne engleske grupe Mott The Hoople, odnosno spomenom prve rockerske knjige koju je imao u rukama i „malo čitao“ – njegove Diary Of A Rock’n’Roll Star. Čini to kako bi čitatelja upozorio da ne očekuje nešto slično od njegove knjige.

U njoj, umjesto o životu rock zvijezde, Blažević piše o glazbi, odrastanju u ljubavi prema onome što je ona osamdesetih predstavljala te uspjesima i propustima koji su mu obilježili život. O sedamdesetima i ranim osamdesetima Blažević piše s nostalgijom, plešući između čežnje za zanosom ranog stvaralačkog razdoblja i želje da zatvori to poglavlje jarkim pečatom. Pritom ne prešućuje poroke i iskustva sa ženama koje su ga opčinjavale tijekom sazrijevanja na vrlo živoj glazbenoj sceni.

Iako je Blažević neobičan novovalni autor, nadahnućem i zvukom dobro se uklapa u kontekst. Dušan Vesić nazvao ga je „čovjekom koji je vratio radost u pjesmu“. I to nakon što su je iz nje isisali ljuti tipovi poput Johnnyja i Bore Đorđevića. Darko Glavan je u recenziji prvog albuma Animatora zabilježio da u njihovom zvuku osjeti spregu emotivne snage, karakterističnu za Zvijezde, i laganog zafrkantskog štiha ranih Haustora. Stoga se čini nepotrebnim izmjestiti ga iz toga konteksta. Međutim on se sam izmješta.

„Nismo pripadali onom pravom zagrebačkom novom valu“, zapisao je u Ostat ću mlad. „Bili smo uvijek pomalo izdvojeni, jer smo sva četvorica bili dotepenci pa nam je trebalo vremena da upoznamo ljude. Više smo se doživljavali kao neki prijelaz između novog vala i starijih bendova kao što su bili Grupa 220, Crveni koralji, Grešnici te brit-popa 60-ih i strujanja kojima su u doba 80-ih stremili Elvis Costello ili Graham Parker and The Rumours“. Blažević je vrlo dobro vario uzore i lovio djeliće popularnih klasika za svoje pjesme, kako to čine veliki, ali na neke stvari nije mogao utjecati. Bit će da zbog toga pojedine pjesme Animatora zvuče kao da ih pjeva Jasenko Houra.

Animatori su u svoj rock unijeli latino i etno ritmove, prije nego se to tako etiketiralo. „Nisam bezveze svirao tamburu (brač) i slušao grupe poput Fairport Convention. “Prvi put ili nikad” je pravi slavonski taraban samo odsviran luđačkopankerski brzo“, objašnjava Blažević u knjizi. Usput parafrazira odgovor Raya Daviesa na pitanje kako mu se sviđa hard rock: „Hard rock? To se nije tako zvalo kada sam to izmislio.“ „Etno? To se nije tako zvalo kad sam to izmislio“, kaže.

„Animatori su stvarno bili bend koji je donio sunce na scenu i baš neku lijepu, laganu muziku, ali vrlo pismenu, zeleno napisanu i otpjevanu“, o njima je rekao Darko Rundek. „Baš su bili bend koji ima posebnu boju i kvalitetu.“ „Tekstopisalačke i glazbeničke ideje albuma prvijenca Animatora deseterostruko uspješnije su komercijalno kapitalizirali drugi izvođači u rasponu od maturantskog bluesa Plavog orkestra do power popa Crvene jabuke,“ glasila je Glavanova bilješka koja je pratila kompilaciju Reanimatori.

Za razliku od spomenutih, Blažević je bio sumnjičav prema ideji da se može vječno pisati pjesme u tom ključu, ali nije imao razloga ne izvoditi ih. Čini se da njegova sumnjičavost nije upadala u oči jer su ga mnogi vidjeli kao čovjeka koji je, u skladu s programatskom skladbom “Ostat ću mlad”, s uvjerenjem izbjegao zamke starenja.

„I možda se ništa od ovoga što pišem nije dogodilo,“ razmišlja Blažević u svojoj autobiografiji. „Ostala je jedino glazba koju i danas netko posluša. I uz koju se možda netko i zaljubio ili sprijateljio. Barem na jedan dan (noć)“. Pritom je mislio baš na vas, na svakog od vas.