Nenad Ninčević u tri poglavlja

Nenad Ninčević će, iako je stvarao i glazbu i stihove, ostati upamćen ponajprije kao iznimno plodan tekstopisac. Ove je godine veliku pozornost privukla njegova pjesma “Ako ne znaš šta je bilo”, koju njegov novi sastav Hrvatske ruže izvodi s Markom Perkovićem Thompsonom, koji je usto i autor glazbe. Ninčević je početkom godine primio nagradu za životno djelo Hrvatskog društva skladatelja, čime je potvrđen njegov dugogodišnji doprinos domaćoj glazbi

Prve pjesme sa stihovima Nenada Ninčevića snimljene su početkom osamdesetih na skladbe uglednih splitskih skladatelja Slobodana M. Kovačevića, Nenada Vilovića i Zdenka Runjića te njegova vršnjaka i tadašnjeg glazbenog početnika Tončija Huljića. Pjevali su ih, između ostalih, Mišo Kovač i “stari” Magazin. Na krilima tih ranih uspjeha Ninčević je 1985. godine s Tomislavom Mrduljašem osnovao pop rock grupu Tutti frutti, koja je u vrijeme pjevača Ive Amulića bila jedan od najpopularnijih i komercijalno najuspješnijih splitskih sastava.

Čitavu karijeru Ninčević je surađivao s nizom grupa i solista. Pisao je za Nove fosile, Severinu, Mladena Grdovića, Olivera Dragojevića, Gorana Karana, Tonyja Cetinskog, Vinka Cocu i mnoge druge, uključujući mlade i izvođače s kontinenta. Ipak, njegov je pečat najvidljiviji u katalogu pjesama koje slave njegov zavičaj, onih ispletenih oko motiva s klasičnog dalmatinskog repertoara: olujno more, bijela jedra, crno vino, kameni geni, vile, vapori, ruže, sol i borovi.

U sedmom desetljeću života, hitmejker se s novim sastavom vraća u izvođačke vode, sve češće koketirajući s duhovnom glazbom i odlučno odbijajući umirovljenje.

Autorski ključ

Nenad Ninčević rođen je u Splitu 1961. godine, a odrastao je u Ogorju, između brda Moseća i planine Svilaje, u srcu Dalmatinske zagore. Svoj je zavičaj proslavio u pjesmi “Geni kameni” koju izvodi M. P. Thompson. Napisao ju je misleći upravo na svoju obitelj i one koji dolaze iz Ogorja, kako je svojedobno otkrio u jednom razgovoru. Korijene is tog kraja vuku i njegov suradnik Goran Karan, te Matko Jelavić, Toma Bebić i cijeli niz poznatih Splićana.

Njegova majka bila je učiteljica, a na sina je prenijela ljubav prema književnosti. Čitati i pisati je naučio s pet godina, a do tinejdžerske dobi pročitao je sve, od Plamenih inkvizitora do Braće Karamazovih, piše Siniša Škarica u kratkoj biografiji koja prati tiskano izdanje njegovih pjesama. Mlad je počeo pisati pjesme, a među ranim radovima ističu se stihovi “Kada umrem darujte me darom, stavite me u grob sa gitarom”, kojima je uspio rasplakati majku.

“Rado se prisjeti početaka i danas mu se čini da je oduvijek u glazbi, da ga je od malih nogu sve vodilo stvaranju nježnih tekstova. Doma su imali stari radio Triglav s gramofonom i to je, kaže, vjerojatno bila mamina investicija. Tatina je deviza, naime, bila “Školu guraj, pa tamburaj””, piše u intervjuu obavljenom na portalu mirovina.hr. Prvu grupu Kocka okupio je s djecom iz ulice.

Premda vezan uz zavičaj, od malena je redovito putovao u Split, djelomično i zato što je od 6. do 18. godine trenirao karate. Nakon srednje škole upisao je studij građevine u Zagrebu, da bi se kasnije prebacio na isti smjer u Splitu. Odluku da se počne baviti glazbom donio je nakon što mu je gitarist iz Sarajeva s jednim “Krivo je more” oteo djevojku. Tri mjeseca je kopao kanale da bi si priuštio gitaru, a posljedično i novu djevojku.

Iako je Ninčevićevo ime najprije vezano uz grupu Tutti frutti, njegova je autorska karijera zapravo počela u Magazinu. Na albumu Kokolo iz 1982. nalaze se četiri njegove pjesme koje je uglazbio Tonči Huljić, a na O La-La iz 1984. njih osam. Tim tempom nastavio je i na ploči Piši mi, koja je iznjedrila hitove “Tamara”, “Oko moje sanjivo” i “Piši mi”. Suradnja s Huljićem nastavila se do kraja osamdesetih, kada je Ninčevićevo mjesto glavnog tekstopisca u Magazinu preuzela Vjekoslava, tada još Tolić. U međuvremenu je kultni sastav snimio njegove pjesme “Put putujem”, “Sve bi seke ljubile mornare”, “Manuelu”, “Kad u vojsku pođeš” i “Pa nek’ živi rad”.

Premda ljubitelji starog Magazina pod “stari Magazin” obično misle na grupu s Ljiljanom Nikolovskom, ne bi bilo krivo reći da je stari Magazin i Ninčevićev Magazin. Naime Nikolovska je grupu napustila baš u vrijeme kad je on prestao pisati tekstove za grupu.

No nije Ninčević prije Tutti fruttija pisao samo za Magazin. Njegove su pjesme u prvoj polovici osamdesetih pjevali Ksenija Erker, Zlatko Pejaković, Mišo Kovač, Đurđica Barlović, Meri Cetinić i Tereza Kesovija. Prva snimljena pjesma bila mu je “Noćas si lijepa” u izvedbi Miše Kovača.

Kada je oformljena prva postava Tutti fruttija, Ninčević je imao svega 24 godine. Bend su osnovali Tomislav Mrduljaš kao primarni skladatelj u bendu i Ninčević kao njegov tekstopisac i druga gitara. No on je već na drugom albumu uz tekstove potpisivao i glazbu, da bi se na trećem albumu Stvari lagane profilirao kao glavni autor, što je bio i na iduće četiri ploče: Krila leptira i Opusti se i uživaj s Ivom Amulićem, te Vozio sam cijelu noć i Ruže & vino s Marsellom Benzonom i Alenom Nižetićem na vokalima.

Već na prvom albumu bend je imao dva hita. Prvi je bio “Ti me izluđuješ“, plesna pop-rock priča, a drugi “Nasloni glavu na moje rame“, balada čiji su stihovi možda najbolji koje je Ninčević ikad složio. Govoreći o ranim danima benda Ninčević je rekao da su ih u Jugotonu isprva gledali s gađenjem, da bi im nakon tri godine ponudili da prijeđu iz PGP RTB-a njima po cijeni koju sami odrede. Nakon toga albumi su im prodavani u velikim tiražama, koncerti su bili rasprodani, a posla je s njima imala i splitska pošta u koju su redovito stizala pisma obožavateljica.

Bend je bio prepoznatljiv upravo po laganim baladama, bujnim fudbalerkama i blesavim pjesmama o zavođenju raznih kraljica, a gotovo svi koji su prošli kroz njega kasnije su izgradili više ili manje uspješne samostalne karijere. U uvodnom tekstu Zlatne kolekcije grupe iz 2007. godine, Ninčević je zapisao da je Tutti frutti iskrena dječačka priča o njegovom srcu i njegovoj zvijezdi, referirajući se pritom na priču o hrabrosti koju mu je, kao malom, pripovijedala majka. Međutim u jednom starijem intervjuu opisao je bend kao način da izliječi svoje komplekse:

“Jednostavno volim glazbu, volim pisati stihove. Kada je trebalo pisati za Olivera, uvalio sam se u film Olivera i napisao “Žuto lišće ljubavi”. Kada sam trebao raditi Fosile došle su “Nebeske kočije”, “Djeca ljubavi”. Jednostavno, tada sam radio s nekim svojim dragim prijateljima. Ili bih povukao njih ili bi oni povukli mene. A bilo mi je lakše jer nisam počeo kao Tutti frutti već kao autor, a grupa je bila svojevrsno liječenje nekih mojih kompleksa. Gledao sam tu cestu i stalno govorio: “Ma sjest ću i ja u kombi i provozat se.” I dobro sam se provozao.” (VL, 4.3.1994., br. 10962)

Mladi Ninčević nastavio je pisati za velike pjevačke zvijezde i nakon što se proslavio s Tutti fruttijem. Među njima su bili Jasna Zlokić, Matko Jelavić i Jasmin Stavros. Devedesetih je sa Zrinkom Tutićem pisao pjesme za Severinu, a uz Joška Banova skladao pjesme koje su proslavile Vinka Cocu nakon izlaska iz klape Trogir.

Surađivao je s Đorđom Novkovićem na albumima Vlade Kalembera, s Rajkom Dujmićem na pjesmama Novih fosila i Gazdi, a s Runjićem gradio imidž Gorana Karana. Išao je na Doru s Alenom Nižetićem, Matteom Cetinskim, Zoricom Kondžom i Giulianom. Godine 2000. i na Euroviziju, gdje je u Stockholmu osvojio 9. mjesto s Karanom i pjesmom “Kad zaspu anđeli (Ostani)”. Usto je nekoliko godina bio direktor Splitskog festivala.

Autor je većine pjesama na Thompsonovu trećem albumu Geni kameni, a zaslužan je i za neke od najvećih hitova Mladena Grdovića, uključujući “Nije u šoldima sve” i “Ćaćine riči (Evo mene moji ljudi)”. Uz Miru Buljana potpisuje niz pjesama iz daleko najuspješnije faze karijere Tonyja Cetinskog, među kojima su “Blago onom tko te ima”, “Onaj tko te ljubi sretan je”, pa i njegov duet s Tošom Proeskim “Lagala nas mala”.

O pričama iza nekih od njegovih najvećih hitova, koji nisu napisani na dalmatinskoj ikavici i u naslovu nemaju Dalmaciju ni ruže čitajte u tekstu Bojana Mušćeta: Nenad Ninčević: 10 nezaboravnih pjesama.

Činjenica je da veliki broj Ninčevićevih pjesama motivski počiva na klišejima dalmatinske pop glazbe. Pjesnički se subjekt, kao u narodnim pjesmama, utječe galebovima, maslinama, Gospi, moru, zvizdama i sokolovima, pjeva o začinskom bilju, pomorcima, zlatu, ružama, kamenu i škojima. Žene su obično nalik na anđele, vile i cvijeće, život je kao more, Dalmacija kao mati. Severinina “Dalmatinka”, Grdovićev “Dalmatinac”, Mišin “Dalmatino” – sve je to Ninčević.

Njegove su pjesme i narodne i prigodne. Ljudi ih žele pjevati kad se sastaju i rastaju ili, kako je on sȃm komentirao, “kad ljudi peku ajvar ili rakiju pa ih malo odnese”. Sudeći po njima, čovjek bi mogao reći da je Ninčević teški partijaner. “Evo noći, evo ludila”, “Noćas se rastaju prijatelji”, “100 na sat” samo su neki od naslova bez kojih ne prolazi niti jedan hrvatski vikend.

Međutim neke pjesme ipak iskaču iz kalupa. Među njima je “Marina iz moje ulice”, jedna od zanimljivijih pjesama iz faze Novih fosila nakon Dujmićeva razlaza s ostatkom izvornog benda i Sanjom Doležal. Kuriozitet je i “Krenimo Niki”, koji je snimila Ana Sasso, a danas je dio kompilacije Socialist Disco: Dancing Behind Yugoslavia’s Velvet Curtain 1977-1987.

Prema Ninčeviću, pjesma je kemijski spoj autora, izvođača i publike, a on radi isključivo za određenog izvođača. Nema “lagera” s kojeg bi izvlačio pjesme. Kada su ga pitali dopušta li pjevačima da mijenjaju njegove tekstove ili melodije rekao je da su izmjene, ako je integralan autor koji radi i glazbu i stihove, nepotrebne. Međutim u suradnji s drugim skladateljima pristaje na kompromise i pjesme oblikuje u dogovoru s njima.

Više je puta priznao da nije neki svirač, a i objasnio zašto mu je ugodnije biti čovjek iz sjene, a ne zvijezda: “Tip sam koji ne voli pozornice, ne znam gdje bih s rukama, ne znam što bih sa sobom. Najbolje se osjećam u studiju. Ne volim sastanke, ne volim Porine, izbore Miss Hrvatske, festivale, ne volim ništa gdje je masa ljudi.” (VL, 25. 5.2001., br. 13517)

Premda se posljednjih desetak godina činilo da mu je karijera na zalazu, s pjesmom “Ako ne znaš šta je bilo” i trijom Hrvatske ruže Ninčević se vratio u žižu pozornosti i na veliku pozornicu.

Neno Ninčević u brojevima

Nenad Ninčević je u više od četrdeset godina karijere napisao približno dvije tisuće pjesama, što skladbi, što tekstova. Mnogih se više ni ne sjeća, ali za njih šesto kaže da su i dalje žive. “To su one koje se svakodnevno izvode na radiju i TV-u, sviraju na stadionima, trgovima i Arenama, zabavama i svadbama”, objasnio je nedavno u intervjuu za Večernji.

Ima više od 400 nagrada, među kojima su i brojne pobjede na različitim festivalima, Zlatne ploče, Zlatne ptice, Porin, Dora i Cesarica. Njegov opus po broju skladbi i napisanih tekstova prati nasljeđe Đorđa Novkovića. Dobitnik je nagrade Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe za sveukupni autorski rad, a nalazi se među deset najuspješnijih domaćih autora na digitalnim servisima, i po ukupnoj zaradi, od svih izvora prihoda.

Godine 2013. U Splitu je praizveden mjuzikl Naša bila štorija koji potpisuje s Karanom, koji usto tumači i jednu od glavnih uloga. U mjuziklu su nastupali Severina, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi Spalato i mnogi drugi. Bila priča prati zabranjenu ljubavnu vezu između mlade Ane i nogometaša Hajduka, smještenu u Split početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ninčević je skladao glazbu i napisao stihove za navijačku pjesmu posvećenu Hajduku “Na gol, na gol”, a s Runjićem supotpisuje koračnicu “Mi smo hrvatski mornari”. Autor je i pjesme koja je pratila humanitarnu akciju pod nazivom Hvala ti moj dobri anđele – vaša pomoć za našu svakodnevnicu, koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida.

Za Hrvatski katolički radio objasnio je zašto je, nakon više od dvije tisuće napisanih pjesama, usmjerio svoj rad na duhovno-domoljubni svjetonazor. Istaknuo je da su njegove pjesme svakodnevno prisutne na radiju, televizijama i zabavama, te da je, zahvaljujući Božjoj pomoći, ostvario sve što je sanjao. Sada smatra da je došlo vrijeme da se Bogu zahvali. Dodatni poticaj bila je teška zdravstvena kriza iz koje je jedva izašao živ.

Više puta okušao se u poduzetničkim vodama, a nekoliko njegovih firmi danas je pod stečajem. Bio je direktor Splitskog festivala zabavne glazbe 1994.,1995. i 2010. godine. Oženjen je i ima dvoje djece. Njegov sin Jadran također piše pjesme.

Škripava ladica

Malo je domaćih glazbenika koji se na svom putu nisu susreli s Nenom Ninčevićem, makar u rečenici, a posebno neizbježan bio je splitskim pjevačima. Za sebe kaže da je pravi Dalmatinac, kako kažu stihovi: “tu sam rođen ja, tu su moji didovi davno sidro bacili, mene vezali…”.

Govoreći o ljudima koji su utjecali na njega nerijetko spomene Zdenka Runjića. “Nije mala stvar kad te netko poput njega prihvati kao sebi ravnoga, a ti imaš samo 24 ili 25 godina. Tada sam prvi put razgovarao sa sobom, razmišljao da glazba možda ipak jest moj životni poziv”, rekao je Ninčević. “Bilo je razdoblja kad se nismo najbolje razumjeli jer smo vodili dva odlična festivala, on Melodije, a ja Split, ali kratko su trajali i potom bismo radili sjajne nove pjesme.”

Osim s Runjićem, Ninčević je imao priliku raditi s nizom velikana iz skladateljskog panteona naše popularne glazbe, a mnogima od njih, poput pokojnog Rajka Dujmića, bio je i blizak prijatelj.

Ninčević je tijekom posljednja četiri desetljeća postao jedan od najvažnijih tekstopisaca i autora u povijesti hrvatske glazbe. Njegove su pjesme dobar primjer suvremene prilagodbe tradicijskih obrazaca, a njihova se popularnost može objasniti time što ostaju u okvirima starog načela prema kojem narodna popularna glazba treba govoriti o tri ključna odnosa – s romantičnim partnerom, zavičajem i Bogom.

Iako u godinama kada bi mnogi razmišljali o umirovljenju, Ninčević i dalje neumorno stvara – piše nove hitove, mentorira mlade glazbenike i nastavlja oblikovati hrvatski glazbeni krajobraz.