Zlatan Stipišić Gibonni u dva poglavlja

Možda je sve što trebate znati o Gibonniju sažeto u ona četiri stiha iz pjesme “Osamdesete”, posljednje stvari na posljednjem studijskom albumu Daleke obale, iz 1999.:  A onaj čupavi iz Osmog putnika / njegove pjesme danas znaju svi / Neki su lapani tada govorili / kako Gibo neće uspjeti

Zlatan Stipišić Gibonni, rođen 1968. u Splitu, već je krajem tih devedesetih bio najtraženiji mladi autor i izvođač u Hrvatskoj. Judi, zviri i beštimje, njegovih peti studijski album, objavljen je početkom 1999. godine. O tom se albumu i četvrt stoljeća kasnije govori kao o prekretnici koja je definirala njegov zvuk. Već na idućem Mirakulu gostovat će Manu Katche, Pino Palladino i drugi muzičari svjetskog glasa, uz čiju će pomoć njegova glazba oploviti svijet i nasukati se kao knjiga, negdje na Karibima, daleko od lokalnih lapana.

Da, možda je sve što trebate znati o Gibonniju već zabilježeno u ta četiri stiha, ali ja ću ipak složiti i tekst. Dobar film drži pažnju čak i kada znate kako će završiti, a Gibina je priča upravo takva. Ona utjelovljuje ono što Joseph Campbell naziva junakovim putem: junak napušta svoj zavičaj, prolazi kroz niz iskušenja i preobražen se vraća, donoseći svom narodu nešto sveto na dar.

Autorski ključ

Zlatan je drugo dijete i jedini sin Nataše Glinsky i Ljube Stipišića – Delmate. Ime je dobio po baki. Njegov otac je znameniti hrvatski melograf i dirigent, koji je život posvetio očuvanju dalmatinskih pučkih napjeva, a poznat je i kao autor jedne od najljepših klapskih skladbi, “Dalmatino povišću pritrujena”. Bio je nasljednik stare sicilijanske loze koja se generacijama, uglavnom amaterski, bavila glazbom. Majka Nataša pjevala je u crkvenom zboru, a njezin je otac bio Rus koji se u Split doselio bježeći od posljedica Oktobarske revolucije.

Gibonni već tri desetljeća odgovara na pitanja što je za njegov glazbeni izričaj značilo odrastanje uz Delmatu. Po meni, na to pitanje je najjasnije odgovorio kad se usporedio s Robertom Plantom, koji se, po raspadu Led Zeppelina, usmjerio na britansku folk glazbu. “Mediteranac sam i zato me je zanimao folklor moga kraja. Tu sam pokušao egzotično dodati rokersku energiju i znam da mi je to uspjelo”, rekao je, dodavši da bi ga zbunjeni kritičari trebali uvrstiti tamo gdje je – u etnu s rokerskom energijom. Na sličan način svoj izraz danas definira Nina Romić, predvodnica kantautorskog vala iz ranih dvijetisućitih.

Nadalje Gibonni tvrdi da je od oca naučio da tradicionalno i konzervativno nisu istoznačnice. Sve u svemu, lekcije njegova oca bile su prije svega svjetonazorske, dok je o tehnikalijama učio u glazbenoj školi i sam, najprije na klaviru, a zatim na klasičnoj gitari i basu. Važna muška figura u Gibonnijevu životu bio je i jedan svećenik, po kojemu je nazvao sina.

Stipišić je još u srednjoj umjetničkoj školi postao vođa i pjevač teškometalnog sastava Osmi putnik koji, nekim čudom, još djeluje. Prvi koncert imali su u ljeto 1985., a samo godinu dana kasnije Jugoton je objavio Uličnu molitvu, njihov diskografski debi. Gibonni je autor svih pjesama na tom albumu, kao i na iduća dva, Glasno, glasnije i Drage sestre moje… nije isto bubanj i harmonika, koje su snimili za PGP RTB. Premda (opravdano) nemilosrdno kritiziran, Osmi putnik bio je vrlo popularan diljem Jugoslavije.

Gibonni je bend napustio 1988. godine i karijeru nastavio u Divljim jagodama. No zamijeniti Mladena Vojičića Tifu bio je za njega tada prevelik zalogaj. Svoje je snove nastavio slijediti u Berlinu, gdje je preko audicije upao u kratkovječnu metal grupu V2, s kojom je proveo približno godinu dana. Nijemci su ga naučili radnoj etici, ali i “ohrabrili” da se vrati u Split. Tko zna kakva bi to priča bila da tamo na ulici nije sreo Dinu Dvornika i na njegov nagovor napisao “Zašto praviš slona od mene”.

Ta je pjesma postala regionalni hit. Međutim Gibonni se na prvu nije usudio potpisati kao njen autor. Tad je, preko suradnje sa srbijanskim bendom, odnosno pjevačicom Viktorijom, jednom nogom još uvijek bio u rocku i metalu te slagao svoj solistički debi Sa mnom ili bez mene – koji je prošao posve nezapaženo.

Za razliku od rock glazbe, pisanje tekstova za pop pjesme brzo je pokazalo rezultate. U idućih par godina za Dvornika je napisao neke od njegovih najboljih pjesama: “Nisam mogo s njom”, “Ja bih preživio”, “Imam rep”, “Rušila sam mostove od sna” (s Alkom Vuicom). Za Doris je napisao “Dajem ti srce”, za Severinu “Čovjek kojeg volim”, za Sanju Doležal “Žuljaju me cipele”, a za bivšeg suradnika Seada Zeleta Lipovaču dvije pjesme na engleskom jeziku. Autor je većine tekstova s albuma Ljubavne priče (Neki to vole vruće), među kojima je i kultni “Bojler”.

U međuvremenu je debitirao kao izvođač na Splitskom festivalu s pjesmom “Tebe nisam bio vrijedan” i, premda ga je publika izignorirala, osvojio je prvu nagradu stručnog žirija. Zanimljivo, uz njega su debitirala još dva rockera metalca, Marko Perković Thompson s pjesmom “Zmija me za srce ugrizla” i Siniša Vuco (uz Ivanku Luetić) s “Molim te, vrati se”. No pravi uspjeh je tek čekao Gibonnija, u domaćim kinima i na prvim Melodijama hrvatskog Jadrana.

Godine 1993. premijeru je imao film Zlatne godine Davora Žmegača, za koji je glazbu skladao Zrinko Tutić. Mladog Splićanina pozvao je kao suradnika na tom projektu, a naslovna pjesma, čiji je tekst napisao Gibonni, u potpunosti je zasjenila film, čija je radnja nadahnuta stvarnim događajima iz Hrvatskog proljeća 1971. Iako primjerena toj političkoj drami, pjesma je u međuvremenu prerasla u himnu za oproštaj od osnovne i srednje škole.

“Zlatne godine” bile su prvi vjetar u leđa dvadesetpetogodišnjeg kantautora, koji je zamalo odustao od pjevanja. Drugi se dogodio na prvom izdanju Runjićeva festivala, gdje je Oliver Dragojević otpjevao “Cesaricu”. O tome što se zatim dogodilo mogao bi se napisati esej. Pjesma je postala najslušanija pjesma tog desetljeća, a njezin autor najtraženiji mladi kantautor na sceni. Priča je kulminirala spektaklom na Maksimirskom stadionu, gdje su Oliver i on održali zajednički koncert,  u pratnji simfonijskog orkestra HRT-a, kojim je ravnao Stipica Kalogjera. Iste godine Gibonni je pobijedio na novoosnovanom Zadarskom festivalu s pjesmom “Život me umorio”.

Zbog velike pompe koja se stvorila oko njega, čistokrvni rock kritičari su Gibonnija uzeli na zub. Za njih i dalje nije bio dovoljno dobar pjevač. No publiku to nije brinulo. Njegov drugi album,  Noina arka, snimljen kao oproštaj od izvođačke karijere, bio je iznimno uspješan. U roku od nekoliko mjeseci svi su znali Gibonnijeve pjesme, a posebno “Nek’ se dijete zove kao ja”, “Dobri judi” i “Mi smo prvaci”, koja je postala prva službena himna Hrvatskog olimpijskog odbora. Preko noći (koja je trajala osam godina), Gibonni je stao rame uz rame s Prljavim kazalištem i Parnim valjkom, bastionima srednjeteškaškog rocka.

Kritike su nakon rasprodane tiraže manje brinule i samog Gibonnija. “Žao mi je što se moram samohvaliti, ali znam gdje mi je mjesto kao pjevača. Nakon Olivera Dragojevića i Dade Topića, dolazim ja. Nije mi važno što pišu”, rekao je u jednom od intervjua te godine (VL, 5.11.1993., br. 10847).

Ovdje počinje dosadan dio Gibonnijeve biografije. Treći album Kruna od perja bio je još veći hit od prethodnog. Na njemu su zabilježeni evergrini “Dvije duše”, “Ozdravi mi ti” i “Lipa moja”. Stipišić, koji otada nije gubio na popularnosti, a ni kvaliteti, već je tada oduševljavao ne samo talentom, već i zrelošću, koja je otkrivala čovjeka puno drugačijeg od onog čupavog iz Osmog putnika koji pjeva “Budi dobra, ženit ću te, ne varaj me, prebit ću te”.

“Osam godina osjećao sam se kao gubitnik jer sam radio pjesme koje nitko nije htio razumjeti”, rekao je u razgovoru za Večernji 1995. “Kada danas govorim o sebi kao gubitniku mislim o nekome tko nema nikakve šanse, ali može doći do vrha jer ima petlju.”

Gibonni je vrlo rano posložio prioritete i svoj vlastiti imidž podredio pjesmama. Gajiti ideje za vlastite pjesme bilo mu je važnije od ispijanja koktela s kolegama iz branše. Isto tako od početka je posvećivao veliku pažnju cjelokupnom doživljaju svojih nastupa, u smislu da je bio spreman ulagati u vrhunske glazbenike i kvalitetan light show, što je tada bilo rijetko.

Rano se aktivirao i u humanitarnim akcijama kojih početkom devedesetih nije nedostajalo. Ipak, i u tome je otišao korak dalje od svojih kolega: osim na senzacije poput prodaje vlastite ploče u televizijskom prime timeu, svoje je djelovanje usmjerio na dugogodišnje ulaganje u školovanje potrebite djece, što ga je, između ostalog, 2003. godine dovelo do statusa prvog hrvatskog UNICEF-ova ambasadora dobre volje.

Još je nešto ostalo isto, a to je tematika kojom se bavio u svojim pjesmama. Na prvom mjestu su odnosi među ljudima, a na drugom katolički osjećaj krivnje, koji je već u vrijeme Krune od perja kao lajtmotiv Gibonnijevih stihova prepoznao novinar Arsen Oremović u jednom od intervjua za Večernji list. To će na albumima koji su uslijedili još više doći do izražaja, iako će o kršćanskoj vjeri Gibonni otvorenije govoriti tek kasnije.

Četvrti album Ruža vjetrova donio je uspješnice “Ovo mi je škola”, “Tempera” i “Ako me nosiš na duši”, koje nizom snažnih slika odaju lirski subjekt koji duboko promišlja o vlastitim i tuđim pogreškama te njihovim posljedicama. Krivnja se izražava u osjećaju boli, dok Gibonni vješto interpretira i ulogu tvrdoglavog krivca i onoga koji razotkriva njegovu odgovornost, što je dvojba u kojoj će se prepoznati svaki iole iskren čovjek. Bilo je sve jasnije da se Gibonni ne boji patetike i zazire od banalnosti.

Početkom 1999. objavljen je Judi, zviri i beštimje s kojim smo počeli priču, zato što se pamti kao prvi vrhunac Gibonnijeve karijere. Postigavši ravnotežu između onoga što će pohvaliti kako struka tako i publika, tim je albumom konačno sustigao “Cesaricu”. Čak su i njegovi najveći kritičari pognuli glavu i rekli da je postigao jednak žar i na razini zanata i na razini nadahnuća. “Činim pravu stvar”, “Projdi vilo”, “Divji cvit” i “Posoljeni zrak i razlivena tinta” samo su neke od uspješnica s tog albuma, kojem su značajan doprinos dali producent Nikša Bratoš i gitarist Vlatko Stefanovski.

U novo tisućljeće Gibonni je ušao s Mirakulom, tada najskupljim albumom snimljenim u Hrvatskoj, čija je glavna poruka bila: Oprosti. Osim Stefanovskog, na tom je album (i turneji) ugostio Stingova bubnjara Manua Katchea i poznate basiste Pina Palladina i Tonyja Levina, talijanskog pjevača Gaetana Currerija (“Ne odustajem”), ugandsku legendu Geoffreya Oryemana (“Mirakul”) te riječke Putokaze (“Libar”).

U istom duhu nastavio je na albumu Unca fibre (Vodič za brodolomce i anđele čuvare), na kojem su mu se, u pjesmi “Anđeo u tebi”, pridružili Goran Bare i njujorška glazbenica Maya Azucena. Gibonni, koji je nastavio nastupati sa grupom stranih muzičara, sve je više koncerata održavao izvan granica Hrvatske, pa tako i u regiji. Turneja kojom je promovirao Unca fibre iznjedrila je dvostruki album uživo, Acoustic:Electric, koji je i sam promoviran uspješnom turnejom. Ona ga je spojila s Urbanom, Ricardom Luqueom i nizom međunarodnih gostiju, s kojima je radio i na osmom studijskom izdanju, Toleranca.

Nakon manje pauze Gibonni se vratio a albumom na engleskom jeziku, 20th Century Man, koji je u inozemstvu dobio odlične recenzije, ali nije ostvario veliki proboj na strano tržište. Ipak, Gibonni je u Londonu rasprodao koncert, a lijepo su ga primili i u Italiji te SAD-u s kojima nije računao. Na europskom i domaćem tržištu taj album nije zaživio, iako ni po čemu ne predstavlja korak unazad. Gibonni je vješto premostio prepreke pjevanja na materinskom i stranom jeziku. Međutim za potpuni povratak svojim ljudima bio je potreban joker zvani Oliver.

S Oliverom je 2016. Gibonni snimio album Familija, Oliverovo posljednje izdanje. Na njemu su ponovili suradnju sa Stefanovskim i Manuom Katcheom, a među suradnicima su se našla još neka svjetski poznata imena, poput Miroslava Tadića, Stevea Stevensa i Antonija Serrana. Zajedno su otpjevali “Sreću” i “Moja si kuća”, posvećenu gradu Splitu, dok su ostatak pjesama podijelili. Tako je Gibo otpjevao “Bella figura, bella pitura”, “Nisi više moja bol” i “Udicu”, koju smatra najboljim tekstom koji je u životu napisao.

“Teško je meni sebe objasniti, ali nas dvojica se nismo trebali objašnjavati jer smo bili takvi i onda sam mu znao to napisati”, rekao je o svom prijateljstvu s Oliverom. “Obojica smo možda bili ti koji smo druge razočarali i bili razočarani. Ljudi koji su se u tome prepoznali i prepoznaju, u tome su nas voljeli i vole.”

Godine 2021. Gibonni je objavio mini album ili EP U po’ ure. S tim albumom polako je odlutao od klasične forme albuma i, u skladu s tržišnim zakonima, počeo izbacivati singlove kao samostalna djela, a ne najave većih projekata. Prvi među njima bilo je “Drvo”, pjesma koja je posudila svoj naslov i jednoj književnoj kompilaciji.

Drvo – priče o pjesmama, zbirku tekstova nadahnutih Gibinim tekstovima, priredio je Đorđe Matić. Svoj prilog kompilaciji dalo je više od dvadeset pisaca, a među njima i perjanice hrvatske književnosti poput Miljenka Jergovića, Kristiana Novaka i Marine Vujčić. Njegove pjesme rado interpretiraju i kolege, među kojima se ističe Marijan Ban, koji težinu njegovim stihovima daje svojim vokalnim autoritetom, primjerice u recitaciji Udica.

Nedugo nakon te zbirke Gibonni je objavio svoju prvu zbirku pjesama Bandire potonulog carstva (Banderas de un imperio hundido) prvotno u Portoriku, na poticaj pjesnika, profesora i urednika Carlos Roberta Gomeza Berasa iz nezavisne izdavačke kuće Isla Negra. Gibonnijeva glazba do njega je došla preko albuma 20th Century Man. Hrvatsku verziju, koja sadrži 31 pjesmu – na hrvatskom, španjolskom i engleskom jeziku – podijeljena je u dvije cjeline, Kosti i Koža, a objavio ju je Dallas Records.

Gibina se priča, zahvaljujući i usprkos ljudima i vremenu, nastavlja… i traje.

Gibonni u brojevima

Zlatan Stipišić Gibonni  glazbenu je karijeru započeo u srednjoj školi, zbog čega se na sceni oduvijek najbližim smatra Jasenku Houri. Rani početak pomogao mu je da brzo odboluje sve dječje bolesti glazbeničkog života, iako nikada nije očekivao da će mu karijera potrajati toliko dugo – u njegovo vrijeme najstariji glazbenici imali su jedva četrdeset godina. Upravo toliko je on na sceni.

U 40 godina karijere objavio je tri studijska albuma s grupom Osmi putnik, 11 solističkih i tri albuma uživo (1995, 2007 i 2013). Rekorder je i po broju prodanih ploča i po broju osvojenih diskografskih nagrada Porin, što znači da statistički podaci potvrđuju da je Gibonni “punokrvna zvijezda sposobna puniti stadione i arene, a istodobno taj status potkrijepiti autentičnim autorskim rukopisom, trajnošću i kvalitetom”, kako je to sročio glazbeni kritičar Toni Matošin.

Godine 2024. Gibonniju je na Malti u sklopu Mediterranean Stars Festivala uručeno priznanje za doprinos i promicanje kulture Mediterana.

Postoji svega dva-tri “dobra” trača o Gibonniju. Prvi je da mu je otac pisao pjesme, što je solidna, ali s vremenom opovrgnuta priča. Drugi je da mu je nadimak Gibonni dao Zele Lipovača. U biografiji Tajna vještina, koju je napisao Zlatko Gall, objašnjeno je da mu je nadimak zapravo dao susjed pomorac opčinjen Džibutijem. Međutim to nije objašnjenje koje je Gibonni nudio medijima kroz godine. Bilo je tu govora i o gibonima i o slikama koje je kao mladi umjetnik izložio u galeriji kraj Trogira. Priča očigledno ima više slojeva.

Ono što je ključno je da je samozatajnom Zlatanu trebao Gibonni da izađe na scenu. “Nervirao me taj Zlatan Stipišić, osoba s mnogo mana, koja je napravila toliko kikseva u životu”, rekao je jednom na tu temu. “Gibonnija sam zamislio kao svoju svetinju; kompozitora i autora koji će raditi i dobiti što mu treba. Zakinuo sam Stipišića i rekao mu da se neće voziti u osobitom autu, ali zato će Gibonni imati spot.” (VL, 25.2.1994., br. 10955)

Gibonni je čovjek koji puno čita, osobito magijski realizam, voli velike narative i rado guta serije koje nose dobri glumci. Stoga mu je oduvijek bilo važno da mu spotovi ne pojeftine pjesme, i nije slučajno što su neki od najboljih domaćih spotova upravo njegovi. Četiri su nagrađena Porinom.

O spotu za pjesmu “Divji cvit” i njegovu autoru Žarku Batinoviću čitajte ovdje, a o Mauriciju Ferlinu, autoru spota “Libar”, ovdje. U čak dva Gibonnijeva spota nalaze se kadrovi iz filmskih hitova devedesetih: “Ovo mi je škola”, koju su uveličali kadrovi iz filma Engleski pacijent, i “Ja ću budan sanjati”, što je bio hrvatski prijevod naslova filma What Dreams May Come. Više o povezanosti glazbene i filmske industrije u devedesetima možete saznati ovdje.

“Ja ću budan sanjati” Gibonni je otpjevao s Vannom, nekoliko dueta imao je i s Oliverom, te nizom međunarodnih gostiju, a posebno mjesto u nizu suradnji imaju dueti koji su zabilježeni na koncertima. Josipa Lisac pridružila mu se na “Nek’ se dijete zove kao ja”, Mladen Bodalec na “Dvije duše”, Urban na “Posoljeni zrak i razlivena tinta”, Mladen Badovinac na “Zavezanih očiju (evo me doma)”. Također, njegove su česte gošće sestre Husar iz grupe Divas, koje su mu još na početku karijere pjevale prateće vokale. Često je radio i s Matijom Dedićem.

Premda bismo s obzirom na sve što je rečeno mogli naslutiti da je Gibonni u jednom trenutku prestao pisati za druge, to se zapravo nikada nije dogodilo. Za Giuliana je napisao pjesmu “Zovem prijatelje moje”, za Tedija Spalata “Sve ću preživit”, a za Zdravka Čolića “Kuću puna naroda”. Više o pjesmama iza kojih se krije njegov potpis pronađite u članku Bojana Mušćeta.

Gibonni je oženjen Sanjom, s kojom ima troje djece: pokćerku Tanju i sinove Randa i Lorenza. Bračni par poznat je po skladnom životu bez skandala. Gibonni ljubomorno čuva svoju privatnost, inzistirajući na tome da su važne pjesme, a ne on. Zbog toga mu posebno godi život na otoku Korčuli, gdje ima svoju bazu. Tamo pronalazi spokoj, prijeko potrebni sastojak njegovih stihova, koji nerijetko pozivaju na pomirenje i prihvaćanje ljudskog zla, nesreće i boli kao puta k duhovnom iscjeljenju.