Denis Dumančić u tri poglavlja

Denis Dumančić, hitmejker, gitarist i pjevač, kao izvođač stopio se s imenom Letećeg odreda, a opću prepoznatljivost svog pristupa muzici duguje i brojnim suradnjama s estradnim kolegama

Denis Dumančić rado pomaže mladim i neafirmiranim izvođačima / Foto: Antonio Čukoić

Ako ste osnovnu i/ili srednju školu završili u Hrvatskoj nekad u posljednjih trideset godina, sigurno znate barem dva-tri refrena Letećeg odreda. Možda ne znate koja dva-tri, ni koliko dobro, ali nekoliko taktova i par riječi u izvedbi poznatog vokala bit će dovoljni da vas vrate u te dane, pa možda čak i spriječe da promijenite radio stanicu.

Leteći odred osnovala je grupa osječkih đaka početkom devedesetih, u ratno, ali i vrijeme boy band manije. Najprije su bili tinejdžerska senzacije, pomalo usamljena u svom kontekstu, a danas su (samo) pop rock grupa, jedna od starih, postalo je normalno reći. I baš kao i u slučaju mnogih starih grupa, i ovu danas čini jedan, njezin posljednji član, dok se njegov prateći bend sastavlja po potrebi. Denis Dumančić, hitmejker, gitarist i pjevač rođen 1969. godine u Beču, kao izvođač stopio se s imenom benda, a opću prepoznatljivost svog pristupa muzici i imena duguje brojnim suradnjama s estradnim kolegama.

Upravo ga njegov autorski rad obilježen humorom i skromnošću te rijetkoj posvećenosti mladim izvođačima čini nezamjenjivim licem na našoj glazbenoj sceni. Usudim se reći da je najmanje konfliktna osoba na sceni jer se čini da nema izvođača koji s njim ne bi htio surađivati. Moj dojam može biti pogrešan, ali činjenica je da za njegov život ne vežemo niti jedan od očekivanih skandala, kao što su svađa s članovima benda ili podcjenjivanje onoga dijela scene kojemu se ne pripada. O preljubima i političkim istupima da ne govorimo.

Da je predmet u kupaonici, Denis Dumančić bio bi ventilacijski otvor. (Nije da ga morate imati, ali nedostajat će vam kad se prozor više ne bude dao otvoriti.) Da je ulica, bio bi uski prolaz u nekom zagrebačkom kvartu. Da je vremenska prognoza, bio bi oblačno, ali svijetlo.

AUTORSKI KLJUČ

Denis Dumančić je onaj tip čovjeka koji jednom kada pronađe udobnost u nekom području svog djelovanja prestaje s rizičnim ulaganjima i traži jednostavan način da dobar osjećaj potraje. Zato ne mijenja ni stil češljanja i odijevanja, ni muzičku orijentaciju, ni ženu. U medijskim istupima uvijek oprezno govori o uspjehu i umijeću skladanja pop muzike te se rijetko zaboravlja zahvaliti onima koji su mu omogućili da se danas bavi glazbom, i to najčešće u sklopu odgovora na pitanje zašto i sam rado pomaže mladim izvođačima.

Rodio se u Beču, u obitelji gastarbajtera Josipa i Ane, gdje je živio do sedme godine. U Belišće se vratio s bakom Nedjeljkom koja je imala veliku ulogu u njegovu odgoju. S njom je bio do trećeg razreda osnovne škole kada su njegovi roditelji došli na ideju da odsele u Beč za stalno. Denis voli misliti da su u Hrvatskoj ostali njegovom zaslugom jer ih je plačući molio da se ne vraćaju.

Glazba ga je rano odabrala pa je od ranog djetinjstva nastupao na lokalnim glazbenim priredbama i festivalima. U osječkoj EMŠI bio je prosječan đak s puno izostanaka i jednim bendom koji se zvao Promašeni slučaj. Prvi uspjesi dogodili su mu se s bendom Prva pomoć. S njima je 1988. pobijedio na Gitarijadi u Osijeku i osvojio studijsko snimanje dvaju pjesama od kojih je jedna bila njegova autorska. No tu nagradu nikada nisu iskoristili jer je te godine Denis pao četvrti razred srednje škole, a ostatak benda morao je odslužiti vojni rok.

Preteča Letećeg odreda bio je bend Nove igre s kojim je 1989. godine Dumančić pobijedio na radijskom natjecanju Demo X. „Svirali smo intenzivno i po Slavoniji su nas već zapažali, no stiglo je vrijeme da i ja odradim svoj vojni rok pa sam u lipnju 1990. otišao u Beograd u JNA“, rekao je Denis dodajući da mu je samo dva tjedna nakon odsluženog vojnog roka stigao i poziv za Hrvatsku vojsku. Bilo je to ljeto 1991. godine. Tada je snimljena i prerada Bajagine “Vidi što su mi uradili od pesme” pod nazivom “Vidi šta su nam uradili od grada mama” te “Neka čuju svi planeti” koja se prikazivala na nacionalnoj televiziji.

Leteći odred osnovan je baš u to vrijeme, a prvu postavu činili su gitarist Alen Vekić, klavijaturist Zoran Španović, bubnjar Krunoslav Ringsmuth i basist Hrvoje Hum. Prva zamjena dogodila se ubrzo nakon prvijenca. Ringsmutha je tada na bubnjevima zamijenio Damir Galeković. Naziv benda došao je iz istoimene pjesme Psihomodo popa koja je samo par godina prije rata uspjela opisati atmosferu u kojoj će se devedesetih naći deseci generacija.

Usporedbe s Crvenom jabukom krenule su vrlo rano, a veliku podršku davali su im slavonski mediji. Debitantska ploča Među zvijezdama objavljena je krajem 1992. godine, a cijeloj priči produkciji je zamah dao Husein Hasanefendić Hus, zbog čega su Leteći odred u godinama koje su uslijedile često nazivali i Husovim jatom. Cijela priča krenula je s basistom Humom koji je kao novinar imao intervju s vođom Parnog valjka te mu na kraju razgovora dao njihov demo. Taj trenutak hrabrosti Hus nije zanemario, a kao producent na albumu mu se pridružio i gitarist Marijan Brkić.

Oni su iz priče otišli već na drugom albumu, ali s Odredom su nastavili raditi iskusni producenti. Dvije godine kasnije objavili su i drugi album Kada odletim, a proboj u prvu ligu omogućio im je treći album Od Prevlake do Dunava s kojim su se proslavili u cijeloj Hrvatskoj i bližoj dijaspori. Osim naslovne s tog se albuma i danas slušaju “Kao ja ne kužim“ i “Večeras je dušo rođendan tvoj“. Godine 1997. održali su i svoj prvi valentinovski koncert u zagrebačkom Domu sportova. Tada se činilo da bi dva-tri mlada benda poput Letećeg odreda mogli spasiti Hrvatsku od dance groznice.

“Od Prevlake do Dunava“ najbliže je što je Denis prišao politici. (Geografiji se, pak, rado utjecao.) U vrijeme nastanka pjesme Podunavlje je bilo okupirano, a ta je ljubavna pjesma bila njegov način da pjeva o tome. Danas nije posve jasno o kojoj Prevlaci pjeva, ali romantični sentiment je preživio. Njega, tekstopisca te pjesme, njezina sudbina danas navodi na smijeh. Naime nedavno je u intervjuu za naš medij ispričao anegdotu o turneji Sve hrvatske pobjede za Vukovar održanoj u vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a koju je Vladimir Šeks jednom prilikom prekrstio u turneju Od Prevlake do Dunava.

Četvrti album u samo pet godina donio je još neizostavnih uspješnica. Bio je to Kuda ide ovaj vlak s kojega potječe njihov najveći hit “Sanjao sam moju Ružicu”. To je jedna od pjesama koje je Dumančić napisao svojoj tada djevojci, a danas supruzi Zorici. „Ona je živjela u Njemačkoj, ja ovdje. To je čista jedna gastarbajterska pjesma“, objasnio je.

Ružica i Zorica samo su dva od nekoliko imena koje je Dumančić stavio u pjesmu. Jedno od njih je i Charlie Sheen.

Na izmaku devedesetih objavljen je album Vrijeme, a u novi milenij Odred je krenuo udarno. Godine 2001. objavljen je album Daj mi sebe na kojem se među hitovima “Hej lutkice”, naslovnog “Daj mi sebe“ i “Vrištao bi cijele noći“ našla i pjesma “Tebi mogu reći sve“, koju je godinu ranije snimila i mlada Maja Šuput sa svojom tadašnjom grupom EnJoy. U to vrijeme dogodio se božićni klasik “Od srca mog” koji izvodi za tu posebnu priliku okupljen Band Aid, ali i Mali Mate!

Suradnja s Minjom Jovičićem ili Malim Matom nam osim o Denisovu sluhu za surađivanje s djecom i mladima govori i o velikom utjecaju neprežaljenog Turbo Limach Showa čiji je Minja bio trostruki pobjednik. Minja je danas pjevač Vanilla banda Osijek, a osim toga radi kao fizioterapeut i rukometni trener. Kako čitamo, oženio je Dumančićevu nećakinju Dunju. Zvuči sretnije od mnogih uspješnijih natjecatelja talent showova za velike.

No to nije bila Denisova jedina uspješna kolaboracija s mladim izvođačima. Naime ako je Leteći odred bio tinejdžerska senzacija ranih devedesetih, pet-šest godina kasnije tu su ulogu dobili Teensi. Njima je Denis Dumančić napisao četiri pjesme objavljene na drugom i trećem albumu tog kratkovječnog, ali kultnog sastava, da bi kasnije nastavio suradnju s njihovim pjevačem Danielom Benijem.

Godine 2002. Leteći odred išao je na zajedničku turneju s Borisom Novkovićem i objavio svoj jedini koncertni album Uživo, a 2004. Razglednice, posljednji studijski na kojemu je Odred uistinu bio odred. Iako nijedan album nije prošao nezapaženo, dapače, čak i najgori među glazbenim kritičarima nisu Letačima mogli zamjeriti što dobro poznaju svoju publiku i ustraju na zadovoljavajućim profesionalnim standardima, ali godine su rekle svoje.

Dogodila se trogodišnja pauza. Nakon nje Denis je objavio Jutro poslije brijanja na kojem su se našli nezaboravne “Bez obaveza” i “Ljubav nije matematika”, kojima kao da je htio ispuniti tematsku prazninu, odnosno jednoličnost u katalogu domaćih ljubavnih pjesama. Tim pjesmama započela je faza njegove karijere u kojoj Leteći odred prestaje biti bend, a postaje njegov pseudonim. Možemo je nazvati njegovom zrelijom fazom jer je tada i sâm počeo isticati kako ne želi više biti tinejdžerska atrakcija.

Kada su ga samo pet godina ranije pitali misli li to biti cijeli život, odgovor je glasio „da“. Tom prilikom uzvratio je pitanjem „Zašto bi me slušao netko stariji s iskrivljenom kičmom, tko se voli zavaliti u fotelju i ne ide nikamo?“ te dodao da voli da ga i takvi slušaju, ali da njih ne očekuje da pjevaju i skaču s njim na koncertima. Red humora, red istine. Kultura slušanja glazbe naglo se promijenila dolaskom interneta, ali koncerti su ostali motori cijele industrije.

Otada je Dumančić pod imenom Leteći odred objavio još dva albuma, Agent za ljubav na kojemu je svaka pjesma bila ujedno i singl te posljednji pandemijski Uspomene. U vrijeme albuma Agenta za ljubav dogodila mu se suradnja s Mejašima koja traje do danas. Tada snimljena “Zorica” najunosnija je uspješnica njegove karijere.

Dvadeset godina Letećeg odreda Dumančić je proslavio sa znatno pomlađenim sastavom koji je u šali tada nazvao „dječjim odredom“ i tako preduhitrio zloguke novinare da učine to prvi. Trideset godina sastava nije proslavio, ali četrdeset možda hoće. Pjesme se i dalje pišu.

DENIS DUMANČIĆ U BROJEVIMA

Njegov autorski katalog zasad broji tristotinjak pjesama. S Letećim odredom je u trideset godina  objavio deset studijskih i jedan live album. Iako je od 2007. godine jedini stalni član svog benda, za zvaničnu solo karijeru nikada nije imao „dovoljno hrabrosti, a ni pretjerane želje“. Umoran od uloge pjevača i frontmana Denis je jedno vrijeme razmišljao o tome da Giulianu prepusti pjevačku ulogu u Letećem odredu.

Na vrhuncu karijere Leteći odred triput je napunio zagrebački Dom sportova i to uvijek povodom valentinovskih koncerata održanih 1997., 1998. te 2002. godine. Na potonjem su proslavili deset godina benda. Njihovi albumi redovito su bili na top listama prodaje domaćih albuma. Pojedini su postigli zlatne i srebrne tiraže, što znači da su prodani u peteroznamenkastim brojkama.

Leteći odred na Dori je nastupio dvaput na samom početku karijere dok se Denis na njoj samostalno kao izvođač pojavio samo 2009. godine. Kao autor bio je ondje osam puta. Najviše uspjeha imao je s Majom Šuput i grupom EnJoy, odnosno pjesmom “Čista petica” za koju je napisao i tekst, te s Massimom kao skladatelj balade “Tu na mojim rukama”, ali još nikada nije pobijedio. Nema Porina, a nije pobijedio ni na Zagrebačkom festivalu kojega već godinama obogaćuje svojim radiofoničnim uradcima. Čini se da je posljednju nagradu osvojio 1989. godine na radijskom natjecanju Demo X Bahrije Golubovića.

Često sudjeluje u humanitarnim akcijama, a najpoznatija pjesma proizašla iz jedne takve svakako je božićna “Od srca mog” koju je Dumančić složio sa svojim čestim suradnicima Farukom Buljubašićem Fayom i Branimirom Mihaljevićem. Učinio je to za jednu od najvećih humanitarnih akcija „Dajmo da čuju“ organiziranu pod pokroviteljstvom hrvatskog Caritasa.

Dumančić ne voli nabrajati s kime je sve surađivao, ali nama nije problem. Na popisu estradnih kolega kojima je radio pjesme nalaze se Željko Bebek, Danijela Martinović, Ivana Banfić, Jasmin Stavros, Jole, Gazde, Zlatko Pejaković, Mate Bulić, Maja Šuput, Crvena jabuka, Ivana Kovač, Boris Novković, Giuliano, Hari Mata Hari, Kemal Monteno, Vinko Coce, Lidija Bačić, Damir Kedžo, itd. Od dječjih, dance, pop, rock pjesama do tamburaških, dalmatinskih i zabavnih pjesama, u svemu se okušao. Mejaše i Joy naziva svojim autorskim projektima.

Davno je iz Belišća preselio u Zagreb gdje danas živi sa suprugom i kćeri Denom.

ŠKRIPAVA LADICA

Premda bi Denisa Dumančića po inerciji mogli smjestiti u osječku rock ladicu čiji su najpoznatiji predstavnici mladi Krunoslav Kićo Slabinac i Adolf Dado Topić, rođenjem Novogradiščanin, to nam ne bi bilo dovoljno da opišemo njegovu poziciju u mreži relevantnih domaćih autora i izvođača. Prije svega zato što je Kićin i Dadin Osijek, Osijek Dinamita, od Letećeg odreda udaljen koliko i on od današnje pop rock scene. Da je Dumančić svojevremeno pratio zbivanja na tada vrlo suvremenoj, ali i samozatajnoj osječkoj rock sceni u želji da joj se priključi, njegov bi bend završio na kompilaciji Osijek poslije bombe 81-91 kao kuriozitet iz ropotarnice osječkog undergrounda, a ne kao jedan od top komercijalnih sastava u državi. No sasvim je moguće da mu je cijela ta scena promaknula ili mu jednostavno nije zapela za uho odraslo na stadionskom rocku.

Naime Dumančić nikad nije skrivao to da se u glazbu zaljubio kao dijete slušajući Bijelo dugme. Na četvrtom albumu Letećeg odreda našla se prerada njihove “A milicija trenira strogoću”, a čini se da je baš suradnja s malim Ratimirom Boršićem Račom na toj pjesmi inspirirala suradnju Odreda s malim Minjom Jovičićem, odnosno Matom. Ipak, jasno je da je za oblikovanje i konfekcioniranje velikog sna o bavljenju glazbom Dumančiću neke alate pružio „novi primitivizam“. Više od obiteljskih korijena na Kupresu njegovu je karijeru oblikovala sarajevska škola pop rocka.

Iako spominjanje „novog primitivizma“ obično počne i završi sa Zabranjenim pušenjem i Elvisom J. Kurtovićem, piscem njegova proglasa, pojam se odnosi na više projekata nastalih u Sarajevu osamdesetih. Među njima je i Plavi orkestar, sastav odgovoran za drugu porciju refrena koje čuvate u glavi od osnovne škole. Važno obilježje tog supkulturnog pokreta unutar sarajevske rock’n’roll scene (koji je zatim zarazio širu kulturnu scenu što se od njega ne može oporaviti ni dan-danas) jest to da se ništa ne shvaća previše ozbiljno. U tom su pokretu svoje mjesto našli oni koji su tražili ironijski odmak od umišljenih veličina koje su bujale, ali i oni koji nikoga nisu htjeli uvrijediti podjednako.

Bez obzira na to što je stigao s nekoliko godina zakašnjenja Dumančića je najprirodnije svrstati upravo među beta primitivce. Zanimljivo je to što je pišući za Jabuku i Bebeka u konačnici uspio napraviti puni krug oko svojih utjecaja.

Generacijski je, pak, vezan uz Alena Vitasovića i Zlatana Stipišića Gibonnija, izvođačima i autorima čije je stasanje na sceni utrživog rocka obilježeno tranzicijom, kako onom našom iz mira u rat, iz veće države u manju, tako i onom industrijskom s vinila na kazete i CD-e pa na platforme Weba 3.0, transformacijom od mladenačke pobune do nostalgije za onim što je tu pobunu hranilo. Ako ćemo širiti geografske okvire, to je ujedno i generacija Davea Grohla, i Gwen Stefani, mladih nada rock dugovječnosti.

Što se tiče granica ove rubrike, Dumančić s nešto mlađim Draženom Turinom Šajetom dijeli nostalgično-romantičarski pristup muzici i naviku da samog sebe nikada ne shvati previše ozbiljno. Uz to obojica su pisala pjesme Teensima.

Umjesto da se predstavi kao skladatelj Dumančić će za sebe reći da izmišlja glazbu ili nešto slično dok o sebi kao tekstopiscu najčešće neće ništa reći. Husein Hasanefendić Hus bio je producent prvog albuma Letećeg odreda, a s Denisom se godinama družio na ZAMP-ovoj top listi autora. Među zlatnih deset Dumančić se posljednji put našao 2016. godine. S Alkom Vuicom Leteći odred snimio je duet “Hajde ne laži meni”, a Massimu je skladao pjesmu “Tu na mojim rukama” s kojom je on 2006. godine nastupio na Dori.

Duete je imao i s Kikijem Rahimovskim, Prvom ligom, Ivanom Banfić te Ulicom kestena, Grupom Joy, D’Beni Bandom i Tragovima. Iz posljednja tri primjera vidimo da ga mladi i manje poznati bendovi kojima piše pjesme imaju običaj ugostiti na projektima, vjerojatno u promidžbene svrhe. No najveći uspjeh ostaje mu suradnja s Mejašima koji, također, često imaju goste na singlovima, a čiji je Dumančić danas pridruženi član. Tom suradnjom potvrdio je da se može prilagoditi vremenu taman toliko koliko je potrebno da ne bi morao promijeniti frizuru, imidž ili instrument. U tom je smislu gotovo pa dirljivo njegovo sudjelovanje u pjesmi Vladimira Kočiša Zeca “To te ja pitam” koju zajedno izvode autor, on, Neno Belan, Boris Novković i Sandro Bastiančić.

„U mom slučaju je pomogla i činjenica da se ne ograničavam i ne pišem samo jedan žanr glazbe“, reći će za sebe Denis, „a jedna sretna okolnost je i ta što se moj glazbeni ukus često poklopio sa ukusom publike.“ Možemo se vratiti na Arsenovu izjavu „Svatko od nas ima onoliko publike kolikima daje mogućnost identifikacije, poistovjećenja.“ Čini se da je Denis Dumančić jedan od onih koji to daju mnogima.