Vibrantnost, urbanost i revolucionarnost samo su neke od silnih asocijacija kojima se okitila riječka popularna scena od početaka svojih postojanja pedesetih godina. Jesu li pitanju epiteti već duboko inkorporirani u kulturnom iskustvu koje Rijeka ima, a koji se ogledaju u, primjerice, sintagmi grad rocka ili je vrijeme pokazalo da riječki rock i dalje pršti inicijalnim elan vital, ostaje svakom pratitelju scene da presudi

Let 3, bend koji identitet grada potvrđuje i skladbom “Riječke pičke” /Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Prva točka u kronologiji popularne riječke scene ogleda se krajem pedesetih prošlog stoljeća, u momentu kulturne razmjene vibrantnog, kapitalističkog Zapada s hermetičnošću socijalističkog Istoka, u kojemu je Rijeku moguće sagledati kao simbolički faktor, ranu naznaku sudbine realsocijalizma koji se prvo u kulturnoj, a spletom još složenijih obrazaca i u političkoj dimenziji otvorio Zapadu. Specifičnost riječkog lokaliteta i njezine lučke uloge elementi su koji su posijali sjeme glazbene revolucije koja je drmala socijalističkim, jugoslavenskim dijelom svijeta u prošlom mileniju. Je li Rijeka i dalje grad rocka ili često korištena sintagma stoji samo kao podsjetnik na dane kada su glazbeni giganti koračali ovim krajevima?

Prije nego što se riječka scena emancipirala i počela dobivati naznake autonomnog kulturnog života čije tragove vidimo danas, važno je, dakako, istaknuti element poslijeratne komunikacije s talijanskom glazbenom scenom, koja se nameće logički tragom činjenice da je Rijeka prije rata bila grad u sastavu Kraljevine Italije. Rane predformativne momente riječke popularne glazbene scene stoga možemo pratiti u hodočašću karavana tadašnjih zvijezdi talijanske kancone, poput Brune Urbini, Mare Belli, Enrica Carbonija, Jula de Palme, ali i pobjednika festivala Sanremo te brojnih glazbenika iz unutrašnjosti Jugoslavije, koji su postajali standardnim dijelom gradskog glazbenog života.

Političko udaljavanje Jugoslavije od Sovjetskog Saveza kasnih četrdesetih godina otoplilo je klimu u pogledu pragmatičnih odnosa k Zapadu, a u cijelom tom procesu kopnjenja društvene klime ortodoksnog i čeličnog komunizma lučka Rijeka profilirala se kao glavni kanal zapadnjačke distribucije resursa, ali i popularne kulture.

„Prednost pozicije i političke orijentacije države koja se otvarala prema Zapadu omogućila je uvjete za prihvaćanje popularne kulture. Jugoslavija je u tomu prednjačila u odnosu na ostale socijalističke zemlje. A zašto baš zapadni dio države i zašto baš Rijeka? Upravo zato što su ovdje dolazili američki brodovi s mornarima, koji su dopremali hranu i oružje Jugoslaviji, zbog čega se dogodio direktan susret sa zapadnom kulturom. Budući da je Rijeka lučki grad, mornari su u njoj tražili zabavu, bilo je mnogo noćnih klubova i onda su ovamo donijeli rock’n’roll uživo. I prije našeg prvog rock kluba, Husara, ovdje se svirao rock’n’roll, mada ga nisu izvodili rokerski nego džezerski bendovi koji su tu i tamo znali ubaciti neku rock temu, aranžirajući je na svoj način”, u ranijem intervjuu za naš portal objasnio je Velid Đekić.

Velid Đekić je narator i koautor aktualne TV serije Rijeka moje mladosti koja se emitira na HRT-u

Spomenuti, famozni Husar, kada se postavi u neku globalnu odnosno europsku shemu stvari, postaje reprezentativnim primjerkom koji opravdava pionirsku titulu Rijeke kao grada rocka. Iznikao 1957. godine kao organizirani prostor za zabavu s popularnom glazbom klub Husar potencijalno datira još ranije od prvog rock kluba u Njemačkoj koji je otvoren 1959., ali i od kultnog liverpoolskog Cavern Cluba koji je kao rock klub zaživio 1960. godine. U narednim godinama relevantnost Rijeke na multikulturalnom planu nastavila je rasti, a osim što je u nekolicini navrata grad ugostio i zvijezde iz zapadnog svijeta, promjene su se počele zahuktavati na lokalnom planu, dovevši do strukturnih promjena u glazbi, ali i mentalitetu šezdesetih godina.

Neka nova sila počela se rađati, a iza nje stajali su mahom mladi ljudi, ujedno i glavni akteri nove, jake scene u usponu. Službenije početke rock ‘n’ rolla na ovim prostorima označilo je oformljavanje sastava Uragani – prema Đekiću prvog jugoslavenskog rock sastava – i prva diskografska ovjekovječenja rock zvuka u izdanju Margarete Juvan (kasnije je surađivala s poznatom njemačkom krautrock grupom Can), dok je formativni trenutak za kulturu mladih označilo otvaranje kultnog kluba u Kružnoj ulici – besmrtnog Palacha, koji je 1966. godine počeo djelovati pod imenom Indeks. Klub je preimenovan 1969. godine u znak solidarnosti čehoslovačkom otporu ruskoj hegemoniji, ali i s ciljem osnaživanja jugoslavenskog ljudstva mlade dobi koje je imalo duboko političke implikacije, a valja ih tražiti svakako u momentu antisovjetske mobilizacije.

Iako eksplicitno politički, gotovo i ideološki posredovan, klub Palach postao je prostorom demokratičnijeg izražaja mladih ljudi, a sjeme posijano šezdesetih godina intenziviralo se u periodu kasnih sedamdesetih i osamdesetih godinaž, kada su se na obzoru pojavile subverzivnije društvene ideje, individue i – pokreti.

Paraf 1981. / Foto: Goran Nemarnik Gus

Izraženi individualizam i kritičnost prema režimu bili su temelji razvoja punk pokreta, koji je, slijedeći riječku pionirsku formulu, također „izumljen“ u Rijeci, govoreći dakako o socijalističkom dijelu svijeta. Na ledini između dviju kuća u Ulici Marka Oreškovića 31. prosinca 1976. godine održan je prvi nastup riječkih Parafa, a u 1977. godini bend je na koncertnom i diskografskom planu nastavio svojim gerilskim pristupom, koji je naposljetku kulminirao prvim pravim koncertom Parafa u dvorani Talijanske zajednice Circolo te prvim komercijalnim koncertom u dvorani Viktor Car Emin u 1978. godini.

Prvi Ri Rock festival održan je u studenom 1979., a krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih nanizalo se još respektabilnih imena novovalne povijesti, od Termita i Mrtvog kanala pa do imena Drugog riječkog vala: Istočnog izlaza, Kaosa, Protesta, No. 1 i ostalih, te Trećeg riječkog vala: Fita, Umjetnika ulice, Idejnih nemira i VIA Viktor Kunsta. Debitantski album Parafa A dan je tako lijepo počeo svjetlo dana ugledao je  1980., a odlaskom glavnog vokala Valtera Kocijančića bendu se priključila pjevačica Pavica Mijatović (danas Čabrijan), poznata kao Vim Cola.

„Kako su nekad bile česte racije, onda je bila fora: tko kaže ‘Živio Tito i partija’, nitko ga neće tući. Tako je i nastao stih ‘nijedne nema bolje od naše policije’. Društvo nije bilo baš presretno, te sedamdesete i osamdesete bile su godine kada se moglo vidjeti odumiranje te velike zvijeri; taj sustav koji je postojao bio je prilično raskliman, tako da je postojala ta jedna režimska paranoja. Nas nisu baš previše voljeli i imali smo problema s radom benda, a sustav se nastojao othrvati cenzurama koje su za razliku od današnjih lukavih i zakamufliranih, bile otvorene“, objasnila je Vim Cola.

No, unatoč očiglednim tenzijama između režima i novih mnijenja među mladima, proliferacija scene u vidu formiranja velikog broja bendova punkerske, novovalne poetike, ali i opće kreativne ekspanzije koja se očitovala u specifičnim praksama (uključujući modno izražavanje ili pak tiskanje fanzina) bila je u svome uzletu, naposljetku reflektirajući punk pokret kao ono što je u holističkom smislu doista bio, a to jest društveni svjetonazor – naravno, u svojoj socijalističkoj varijanti.

Obnovljeni Parafi u Dallas Music Shopu

„Prvi koncerti na kojima sam bio jesu bili Parafi i Termiti i kad imaš četrnaest-petnaest godina to te nekako obilježi. Gotovo svi iz naše generacije imali su sve albume Parafa u vinilnom obliku ili snimljene na kazetama, to su nam bile himne. Prvi singl ‘Rijeka/Moj život je novi val’ smatram jednim od kamena temeljaca autorske riječke scene, to je jedan važan komad plastike koji je potpuno izderan u mojoj kolekciji, još uvijek svira i stvarno sam ga izvrtio svugdje dok sam sedam godina svirao kao DJ rezident”, istaknuo je Vlado Simčić Vava, riječki gitarist, aktivan u postavu Parafa od 2018. godine.

Kulturne su veze s ostalim jakim središtima punka jačale, a posebice se isticala veza Rijeke i Ljubljane, koje su, kako je istaknuo Đekić, „disale zapadnije od istočnijih dijelova Jugoslavije“. Logističkim uporištem pokreta postali su urednici i novinari omladinskog magazina Val i omladinske emisije Radio Rijeke Bura (prije toga emisija se zvala Slatka košarica), dok se Novi list aktivnije uključio u praćenje scene u drugoj polovici osamdesetih godina.

Ulazak u osamdesete godine otvorio je prostor nizu novih ambivalencija u interpretacijama glazbenih krajobraza novog vala, s jedne strane preinačenih u maglovitije i tmurnije zvučne kulise, a s druge strane oslonjene na kič popa i elektronike. Posebnim spojem avangarde i šokantnih performansa istaknuo se Grč, dok je electro pop senzacija Denis & Denis žarila i palila eterom i top listama Jugoslavije, redovito popunjavajući stupce novinskih članaka raznih magazina i glazbenih novina. Na nekom razmeđu društvenog i popularnog pozicionirao se Let 3 u drugoj polovini osamdesetih godina, koji je spojem šokantnog, gotovo opscenog performansa s parodijsko-političkim iskazom ostao fenomenom vrijednim analize i dandanas.

U odnosu na novi val čiji je plasman u jedinstvenoj jugoslavenskoj federaciji bio širok i neometan, devedesete su većinu Hrvatske zatekle u gotovo „gerilskim“ uvjetima izdavanja albuma i organizacije koncerata, koji su unatoč cijeloj toj „mitomaniji“ novog vala uspjeli iznijeti artistički vrlo značajna imena. U istoj godini kao Let 3 (tada Let 2), osnovan je i Laufer, koji se na vrhuncu karijere našao u devedesetim godinama, u kojemu od 1993. do 1996. godine djelovao i naš sugovornik, poznati riječki gitarist, autor i producent Vlado Simčić Vava.

Vlado Simcich Vava – simbol rockerske Rijeke

„Sve što je zapravo snimljeno u tom periodu bio je najplodniji period benda, zaista sam imao ogromnu sreću raditi s velikim autorima i sviračima, Ljubom Silićem, Alenom Tibljašem i Urbanom. Zaista visoko cijenim sve što sam prošao s tim bendom i ne bih to nikada mijenjao, ali niti se ikada vraćao u tu prošlost jer to je daleko iza mene i ja sam sad u nekom potpuno drugom feelingu i filmu. Jako mi je dobro sveukupno iskustvo koje sam stjecao svih tih četrdeset godina, dok sam svirao na sceni sa svim tim ljudima, to je jedan od velikih momenata u karijeri i to što sam prošao s Lauferom, svi albumi koje smo objavili, dio je moje prošlosti, ali ne i nostalgije”, istaknuo je Vava.

Već potkraj 2000-ih godina, u samostalnom se stvaralaštvu Vava kreativno okrenuo monokromatskom zvuku i „poetici“ ambijentalne glazbe, a sredinom 2010-ih u sljubljivanju polarnosti rock senzibiliteta i artističkog mraka s osloncem u novom valu nastali su Turisti.

Ponekad ostaje za zapitati se i promisliti: koje su granice protezanja utjecaja novog vala na riječkoj glazbenoj sceni općenito? U razgovoru s promotorom i DJ-em Arsenom Pavešićem u kojem smo se dotaknuli kompilacije Perspective – Electronic Music From Rijeka (2022.), svojevrsne antologije nove generacije autora riječke elektroničke scene, doznali smo da je gotovo i nezaobilazan, makar u nekom asocijativnom pogledu potrebe za povlačenjem paralela s riječkom glazbenom povijesti.

„U zadnjih dvadesetak godina primat u glazbi preuzeli su autori elektroničke glazbe kao glazbenici koji pomiču granice u glazbi, a istina je da je ta kompilacija na neki način poveznica s kompilacijom Rijeka-Paris-Texas koja je objavljena krajem osamdesetih, a u tom trenutku predstavljala je riječku alternativnu scenu. Ideja je u suštini bila predstaviti što se trenutačno događa na riječkoj glazbenoj sceni, s ciljem da ne dođe do zanemarivanja bendova nego isticanja generacije autora koji su neobični, kao što je bila i generacija Rijeka-Paris-Texas“, objasnio je Pavešić.

Arsen Pavešić na radnom mjestu

Unatoč entuzijazmu rane elektroničke scene koja se ugnijezdila u svim važnim klubovima – Quorum Colorsu (kasnije Fan Academy), Stereu, Tesli, Discordiji i ostalima –uvođenjem prakse partyja na divljim, alternativnim, nekonvencionalnim lokacijama elektronička glazba na svojevrstan način prognozirala je sudbinu riječkog rocka, koji su gerilski načini održavanja koncerata, uslijed zatvaranja niza kultnih klubova, na neki način uhvatile u već duže vrijeme bezizlaznom statusu quo. Tu, dakako, dolazi do sudara paradoksa žanrovske raznolikosti i stvaralačkog entuzijazma s, prema mnogima, preprekama zaostale kulturne infrastrukture.

Svaki Riječanin koji prati scenu složit će se da je jedno od glavnih okupljališta i simboličkih mjesta riječkog rocka Dallas Music Shop. Nakon što je Goran Lisica Fox dobio generalnu distribuciju za EMI Records, uslijedilo je otvaranje prodavaonica, ponajprije u Zagrebu i Ljubljani, a potom i Rijeci 1997. godine. Godinama djelovanja Dallas se profilirao kao riznica rock memorija i memorabilija, ali i kultno okupljalište riječke scene.

Kako se prisjeća dugogodišnja voditeljica shopa, Josie Tubin, početci rada u Dallasu (koji je obilježila suradnja s Damirom Martinovićem Mrletom te je prvotno bio voditelj shopa, a kasnije zadužen za marketing svih trgovina Dallasa) bili su uzbudljivi i zanimljivi, prožeti druženjima i promocijama koje su opstale i u njegovu recentnijem periodu. U jednom periodu, govori nam Josie, pomanjkalo je mladih aktera, slušatelja i ljubitelja glazbe, koji su se ponovno pojavili u periodu nakon korone, simultano s trendovima revivala vinila, no u konzumnom smislu doprinoseći i u simboličkoj kupnji sitnih memorabilija, majica ili bedževa.

Josie i Mrle

„Unatrag nekoliko godina kao da se stvorila skupina klinaca iz punk rock miljea koji kupuju te prišivke, sitne stvari, no imam osjećaj da je njima zanimljivo doći ovdje, malo poslušati glazbu, pogledati i razmijeniti s nama koju priču. Nema puno mjesta gdje možeš doći, a gdje je baš glazba, da možeš baš doći negdje i pričati o tome što radiš. Mi smo nekad imali Palach, to je bilo stalno mjesto na kojem smo razmjenjivali ideje, izlazili, nalazili se i stvarali“, zaključila je Josie.

U skladu sa svojim potrebama, zabavna glazba u Rijeci poduprta je odgovarajućom podlogom, koja je zaokružena oko središnjeg festivala Melodije Istre i Kvarnera, putujuće pozornice koja predstavlja dobro osmišljen pogon za proboj glazbenih imena širokih glazbenih preferencija, posebice debitanata, ali i televizijskih lica (primjer su Mario Battifiaca i Robert Ferlin). Andrej Baša, organizator MIK-a od 1993. godine, obnovljenom MIK-u donio je novu viziju i modernizaciju koja se očitovala u jednom od ranijih pokretanja web stranica (još 1996. godine), ali i okupljanju prijašnjih monografija festivala u uvijek dostupnu, elektronsku arhivu.

„Nastup na MIK-u za mlade snage fenomenalna je prilika da upoznaju scenski život i scensko ponašanje jer na festivalu svaku večer mijenjaju publiku, što je u jednu ruku vrsta ispita, nastupa, govora tijela koji je bitan, onaj x faktor koji se može razviti tijekom živog nastupa“, zaključio je Baša.

Andrej Baša renomirano je ime riječke glazbene scene

Kao jedan od oblika umrežavanja glazbenika ispostavlja se i Udruga LP Rock, nastala u 2014. godini, temeljem želja brojnih riječkih glazbenika koji su u šezdesetim godinama prošlog stoljeća izvodili rock and roll glazbu ili su svojom redovnom nazočnošću na koncertno-plesnim priredbama doprinijeli nagloj ekspanziji interesa za popularnu glazbu kod mladih na početku šezdesetih godina.

Teško je svesti svu silu zanimljivih imena koja se u Rijeci kontinuirano proizvode na jedan zajednički žanrovski ili poetički predznak, jer se na sceni generira sve: od alternativnog rocka i indieja, do noisea, dronea, post punka, psihodeličnog rocka i ostalog. Fanaa, Sick Sheets, Polarne ptice, Cosmic Jenny – samo je nekoliko imena za čiju glazbu se može reći da doista u nekim žanrovski pomaknutim konfiguracijama realizira i reinterpretira taj „riječki zvuk“.

„Ta sintagma ‘riječki rock zvuk’ meni je oduvijek predstavljala širok pojam: u jednu ruku postojali su Parafi, Grč, Cacadou Look, Marina Perazić koji su imali kompletno drukčiji izričaj, a opet je sve bilo krovno prepoznatljivo kao riječki zvuk. Kako govorimo o prijašnjim vremenima, a rock je evoluirao kroz različite žanrove i odmaknuo se od klasičnog rocka, tako smo i mi istražili naš zvuk, u prvom dijelu bio je to svakako garage rock, a dodavanjem elemenata došli smo do syntha kako bismo dodali atmosferu, onda smo krenuli s ritam mašinom, jer osobno mi je zanimljiv spoj energije živog bubnja i elektro bubnja“, istaknuo je Ivan Ritoša, bubnjar The Black Rooma.

The Black Room imaju sve zapaženije nastupe i ostvarenja

Doima se kao da je dobar dio novije riječke scene pod dojmom estetike i poetike, ne samo vibrantnog revivala inspirativnih osamdesetih godina, nego i općenite reminiscencije i oživljavanja nostalgije u jednom suvremenijem kontekstu. The Black Room jedno su od etabliranijih imena koji se otvoreno naslanjaju na audiovizualnu estetiku revivala osamdesetih, neona i neo noira, pritom gradeći vrlo zanimljive narativne linije koje ujedinjuju mistične protagoniste i izražen poetski ugođaj. Vjerojatno bi ih se dalo svrstati u neku sličnu kategoriju s „bratskim“ The Siids i Jonathanom, koji također njeguju taj moderni rock zvuk anglofona usmjerenja.

„U periodu kad smo počinjali simultano se u Zagrebu događala ta indie scena, grupica ljudi koji su počeli pjevati na engleskom, poput recimo Irene Žilić i Lovely Quinces. Mislim, ne mogu reći da smo mi unutar tog nekog kruga, ipak govorimo o malo mekšim kantautorima, no tu smo se nekako zvučno uklopili. Scena je tih godina bila siromašna, a nama se cijela ta priča o odlasku u Europu i svijet stvorila zbog podrške publike“, istaknuo je Darko Petković, gitarist benda Jonathan.

Iako su se svirke prorijedile, s riječkom scenom i dalje održavaju kontinuirano jaku vezu – no ono što primjećuju i novije i starije snage scene jest činjenica da Rijeka svojim prostorima jednostavno ne zadovoljava uvjete za plasman mlađe alternativne scene.

Jonathan uvijek može računati na prednost domaćeg terena

„Rock kao rock, nažalost, je mortus i mislim da se s tim može složiti svatko tko prati mjuzu. U Rijeci se pozatvaralo masu tih malih klubova, Palach ne radi po normalnim uvjetima, a od ostalih opcija ostaje Pogon kulture, koji je opet prevelik prostor za nekakav manji bend. Mislim da je sve skupa to u zalasku, a možda upravo zato što nova publika traži nešto drugo, sluša nešto novo, recimo trap i slično“, dodao je Ritoša.

Aktivni riječki bendovi jednostavno se na godišnjem planu ne mogu pouzdati isključivo u stupove oslonca riječke scene, stoga su festivali i koncerti izvan grada izvrsna prilika za predstaviti se široj publici i održati koncertni kontinuitet.

Riječki Pomelo Chess Society bend je novijeg datuma koji je u tome i u velikoj mjeri uspio, ostvarivši zapažena pojavljivanja na nizu koncerata i festivala u Hrvatskoj, od kojih se posebno mogu istaknuti INmusic festival i Bear Stone festival. Ovaj math rock trojac koji je anticipirao novi žanr – poznat i kao šah math rock – 2021. godine objavili su dva albuma, a na pomolu je i treći, kojim će istražiti nove zvučne horizonte te domicilni noise matha sadržan u trojstvu basa, gitare i bubnjeva proširiti mantričnim repeticijama syntha i magijom digitalne gitare, zadržavajući već uspostavljenu dinamiku dosadašnjeg rada.

„Što se tiče samih klubova, u Rijeci ih je uvijek bilo i bit će, iako s manjim intezitetom i ponudom nego u nekadašnjim slavnim danima kada su Točka, (stari) Palach, Buka i slični giganti talili riječku scenu. No pojedini klubovi kao i festivali, tipa Riječka Zvečka, održavaju na životu lokalne junake rock scene”, istaknuo je Leo Marohnić, gitarist benda Pomelo Chess Society.

Pomelo Chess Society anticipirao je novi žanr: šah math rock

U posljednjih nekoliko godina izvjesna je pojačana količina glazbenih sadržaja koja uključuje najmlađu populaciju. Krenuvši od PjesmaRIce kao projekta koji približava urbanu riječku pop rock glazbu kroz zborsko pjevanje, do niza projekata Udruge Ri Rock, uključujući Ri Rock akademiju, ali i inkluzivne projekte koji stavljaju fokus na manjine ili generalno slabije zastupljene skupine u kreativnim praksama (poput umirovljenika ili osoba s posebnim potrebama) – daje se zaključiti kako na sceni postoji neka potencijalna zamisao o stvaranju nove generacije aktera, koji će u nju biti uronjeni u samim svojim kreativnim početcima.

Naposljetku ostaje za zaključiti: koliko je riječka scena jaka danas i može li se Rijeka brendirati kao grad rocka? Mišljenja su raznolika, a najviše se provlači ono koje potvrđuje da je središnji problem nedostatak adekvatnih prostora na sceni koji će ponuditi veću versatilnost za razvoj mladih izvođača. Progresivnost i vizionarstvo sveprisutna su konstanta mlade scene, no vodeća konstanta u brendiranju Rijeke kao grada rocka i dalje jest reminiscencija slavne riječke glazbene prošlosti. Naslovom svoga debitantskog albuma Ministranti su možda konstatirali da „rock je mrtav“, no naš odgovor na to jest da je rock i trebao umrijeti, neovisno o tome što su tu simboličku smrt omogućile nevidljive kulturne sile. No, i u vremenima beskonačno dugog scenskog statusa quo Rijeka je pokazala da revolucionarna vizija itekako postoji, a iako je rock već postao otrcanim trademarkom u strukturnom raspadu, virus pedesetih implementiran je u dubokim, nesvjesnim strukturama kulturnog mentaliteta koji riječku autorsku scenu goni na više žanrovskih frontova.

Rock umire u Rijeci, ali Jim Kerr iz Simple Mindsa zna svratiti u Dallas Music Shop

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.