Doris Dragović u tri poglavlja

Dovoljno je reći: „Doris“, pa da nas biološki sat podsjeti kako se bliži Eurovizija. Početak i vrhunac njezine solističke karijere obilježio je upravo taj festival, na kojemu je 1999. godina i pobijedila, iako to nikada neće pisati u eurovizijskim analima. Ikonična dalmatinska diva, čiji olujni glas za osobom ostavlja odjeke divljenja i straha, danas slavi 63. rođendan

Doris Dragović profesionalno je propjevala 1982. godine u grupi More a tri godine kasnije počela je njezina samostalna karijera, danas ovjekovječena na 13 studijskih izdanja, od kojih je nekoliko platinastih. Autori koji su obilježili njezinu pjevačku karijeru su Zrinko Tutić, Marina Tucaković te bračni par Vjekoslava i Tonči Huljić. Uz srčane patriotske himne i melodramatične balade, posebno mjesto u niski njenih uspješnica imaju dueti s Mladenom Bodalecom, Petrom Grašom i Harijem Rončevićem.

Iako Doris godinama govori da je njezin život zapravo vrlo dosadan, čini se da nije oduvijek tako. Dapače, duga karijera vatrene crnke pod povećalom izgleda kao ogledni primjerak izgradnje domaće pop atrakcije sa svim dobro i manje poznatim zamkama, u mreži neuništivih tračeva, nikad do kraja razjašnjenih skandala, moćnog imidža „žene, majke, kraljice“ i vječnih hitova suludog emotivnog naboja.

Da je predmet u špajzu, Doris Dragović bila bi francuska preša za kavu. Da je građevina, bila bi Akropola. Da je začin, bila bi papar i sol u jednom mlincu.

INTERPRETATORSKI KLJUČ

Doris Dragović rođena je u Splitu 1961. godine kao Dorotea, kći jedinica majke Alice, knjigovotkinje u nekadašnjem trgovačkom divu Dalma, i oca Jakova, poštanskog službenika. Sebe je odmalena znala kao Doris jer su joj ime pokratili roditelji, a ne kasnije producenti i menadžeri. S obzirom na to da je više od trideset godina u braku s nekadašnjim vaterpolistom Mariom Budimirom i nosi njegovo prezime, na osobnoj joj piše Dorotea Budimir. Zato se to ime spominje u kvizaškim kombinacijama s pravim imenima drugih estradnjaka, primjerice, Jasmina Stavrosa, odnosno Dragoljuba Mile Vasića.

Pohađala je baletnu školu „Josip Hatze“, a prve baletne korake učinila je pod budnim okom priznate baletne pedagoginje Ane Roje, svoje tetke. „Balet je bio moja velika ljubav, koju sam napustila onda kada joj je trebalo mnogo toga žrtvovati“, priznala je Doris na početku karijere, dodavši da nije čudno što je glazba pobijedila u bitci prioriteta jer potječe iz glazbene obitelji. Jazz trubač Edi Radosavljević, jedan je od osnivača Splitskog festivala, bio je njezin ujak.

„Kroz naš stan, u mom djetinjstvu su defilirali: Sergio Endrigo i Domenico Modugno i Iva Zanicchi. Tu sam, u svojoj kući naučila kako dišu pjevači, što znači biti zaražen notama, koliko tu ima ljepote i odricanja, nomadskog života i umora, koliko je strasti potrebno. Ušla sam spremna u ovaj svijet u kojem sam danas, a to je cirkus; cirkus ljepote, svjetla, buke.“ O fascinaciji glasovima što nose pjesmu svjedoči zbirka autograma koje su joj u djetinjstvu darovali Vice Vukov, Mišo Kovač, Arsen Dedić, Maruška Sinković, Gabi Novak, Ana Štefok i Tereza Kesovija.

Bila je odlična učenica i govorila engleski, talijanski i francuski jezik. Nakon završetka splitske klasične gimnazije „Natko Nodilo“ u Zagrebu je upisala studij sociologije na Filozofskom fakultetu. „Kada sam počela pjevati, bila sam tinejdžerka i pjevanje kao nešto ozbiljno nije me ni zanimalo“, rekla je Doris. „Pjevala bih na kućnim zabavama uz prijatelja Tedija Bajića [op.a. Tedi Spalato], s klapom ili sama. Pjesmu sam počela osjećati tek u grupi More. Zadobila sam povjerenje i iskoristila ga (VL, 15.03.1986).“

U grupu More ušla je 1981. godine. Slobodan M. Kovačević osnivač je te slučajne supergrupe unutar koje su između 1973. i 1986. godine, pored ostalih, djelovali Meri Cetinić, Oliver Dragojević, Danijel Popović, Jasmin Stavros, Tedi Spalato i Remi Kazinoti. Navodno ju je otkrio jedne večeri na splitskoj Rivi, gdje je sa svojim školskim kolegama pjevala staru makedonsku pjesmu “Eleno”.

S Morem je Doris u Ljubljani i Beogradu snimila dvije pop rock ploče Hajde da se mazimo (1983) i Tigrica (1985). Već na drugoj izdvojena je kao glavna solistica. Nekoliko je zanimljivih momenata na tim albumima, ali skoro nijedan nema veze s glazbom. Naime, premda su Dorisin zaštitni znak duga tamna kosa i još duže bijele haljine te glas koji trese brda i doline, Doris iz grupe More je bila nešto drugačije.

“Hajde da se mazimo”, “Seks enciklopedija” i “Tigrica” zvuče kao pokušaji da se od nje napravi mlađa, lascivnija i probavljivija verzija Josipe Lisac. To je vidljivo i u izboru marijanske pjesme “Santa Maria della Salute” (Gospa od Zdravlja), teksta srpskog modernističkog pjesnika Laze Kostića, snimljene više od deset godina nakon rock opere Gubec beg, odnosno pjesme “Ave Maria”. Oko bode i patriotska “Hej Jugoslaveni”, službena himna reprezentacije SFR Jugoslavije na Olimpijskim igrama 1988. u Seulu.

Doris na tim albumima ne dostiže svoj puni potencijal, a te su tada vrlo popularne pjesme u međuvremenu postale kurioziteti, za razliku od hita “More, More”. Ipak, neki nisu htjeli ili mogli zaboraviti to razdoblje Dorisine karijere. Ono je mnogima bilo polazišna točka za kasnije kritičke osvrte o prirodi njenih političkih angažmana. Sama je iskustvo stečeno s grupom More nazvala „školom o kakvoj mladi izvođač može samo sanjati“ (VL, 25.05.2001).

Doris što čedno odjevena pjeva o nesretnim ljubavima stvorio je Zrinko Tutić. Ona je bila njegov prvi producentski projekt. Na početku solističke karijere Doris s njegovom skladbom “Željo moja” odlazi na eurovizijsko natjecanje u norveškom Bergenu, gdje osvaja 11. mjesto od 20. Te 1986. objavljen je i prvijenac koji nosi ime eurovizijskog hita. Na njemu se nalazi duet s Jasminom Stavrosom “U tebe se neću zaljubiti”, pjevački debi Jugotonovog bubnjara. „Nitko ne zna da sam ja Doris maknuo iz grupe More i doveo je Zrinku Tutiću,“ otkrio je Večernjem u intervjuu (VL, 04.06.1999).

Na Dorisinu drugom albumu Tužna je noć nalazi se jedan od dva dueta koja je Mišo Kovač snimio u svojoj karijeri – “Da te nema”. Taj album slijede platinaste ploče Tvoja u duši, Pjevaj srce moje i Budi se dan. Većinu tekstova na tim albumima napisala je Marina Tucaković, a značajni obol dali su i sâm Tutić te Željko Pavičić. Na pjesmi “Kud god pođeš ima dobrih ljudi” uz nju pjeva klapa Nostalgija. Komercijalno, to je bio vrhunac njezine karijere nakon kojega je uslijedila pauza. Doris se 1990. udala i rodila, a zatim je počeo rat.

Godine 1992. vraća se na scenu albumom Dajem ti srce, poznatom po naslovnoj pjesmi i pop uspješnici tada sve popularnije tamburaške glazbe “Ti si moja ljubav stara”. Tekst prve napisao je mladi Zlatan Stipišić Gibonni, a druge Nenad Ninčević koji privremeno zamjenjuje Tucaković na mjestu glavnog tekstopisca Dorisinih pjesama. Samo godinu dana kasnije izlazi album Ispuni mi zadnju želju koji je označio početak novog, trećeg razdoblja njezine karijere. Bio je to povratak iz Zagreba u Split, u nove stare vode.

Na Tutićevo mjesto dolaze Zdenko Runjić i Tonči Huljić te Đorđe Novković. “Sedam mora, sedam gora” autorskog para Huljić jedna je od oglednih pjesama tog vremena, koja Doris predstavlja u novom svjetlu, usmjerenom k dizanju narodnog morala prirodnim motivima. U to vrijeme na sceni stasaju i nove Dalmatinke čije karijere u jednoj mjeri zrcale Dorisinu, a najistaknutije među njima su Severina i Jelena Rozga.

Doris se samoj sebi vraća tek na svom desetom albumu Baklje ivanjske iz 1995. godine. Naslovna pjesma je izvanvremenski duet s Mladenom Bodalecom koji ih je oboje potvrdio kao karizmatične scenske pojave. Na istom se albumu nalaze “Jedini” i pjesma “Ovo je naša krv”, prvi put izvedena na Melodijama hrvatskog Jadrana, gdje je s njom osvojila prvu nagradu publike. Ta je pjesma spletom okolnosti Doris priuštila titulu „kraljice Torcide“.

Sezona 1994/95. bila je Hajdukova najbolja sezona u povijesti kluba. Počela je osvajanjem Superkupa protiv zagrebačke Croatie, a završila osvajanjem prvenstva i kupa. Također, Hajduk je tada igrao četvrtfinale Lige prvaka, a i rat je još uvijek bio vrlo aktualna tema. Doris je za vrijeme poluvremena pjevala stihove: „Ovo je naša krv i neka svako zna ovdje se umire sa Zdravo Marija. Ovo je naša krv u srcu koje vri, to reci svakom putniče gdje god da pođeš ti“. Tekst je napisao Bratislav Zlatanović.

Dueti su oduvijek bili Dorisin forte. Na idućem albumu Živim po svom snimila je “Što je od mene ostalo” s Petrom Grašom, koji je za nju ranije napisao pjesmu “Da si tu”. Uz članove klana Huljić, koji su potpisali njene najveće hitove, na novim albumima kao autori gostuju Pero Kozomara, Ivo Jagnjić, Ante Pecotić i Adonis Ćulibrk aka Boytronic. No glazbeni kritičari smatraju da njezin veliki pjevački i interpretatorski potencijal s tim autorima ostaje zarobljen u predvidivim glazbenim i tekstualnim obrascima.

Suradnja s Huljićem i njegovom producentskom kućom Tonika tih je godina postala glavno obilježje Dorisine karijere. Kada je kao etablirana izvođačica govorila o mladima koji unutar iste kuće grade svoje karijere, priznala je da oni nemaju slobodu. „To je ono na što nemaju pravo, što ostavljaju ispred Tonikinih vrata“ (03.07.1998). Tada je implicirala da sve važne odluke u vezi njezine karijere također donosi Tonika, odnosno ona u dogovoru s Tončijem kojemu neizmjerno vjeruje.

Tonči je bio taj koji je 1999. rekao: „Ideš na Doru“, na što je domaća publika s 78 tisuća telefonskih glasova odgovorila: „Ideš i na Eurosong“. Već krajem osamdesetih, nakon što je nekoliko mladih nada ostavilo dobar dojam na natjecanju za pjesmu Eurovizije, struka procjenjuje da je na to natjecanje najbolje slati upravo njih. Doris koja tada ima nepunih 38 godina i punoljetnu glazbenu karijeru nije bila očekivani izbor, ali zato je “Marija Magdalena” bila kao stvorena za izraelski Eurosong.

Huljićeva producentska kuća je 1995. s Magazinom i opernom sopranisticom Lidijom Horvat-Dunjkom ponovila rezultat koji je Doris ostvarila 1986. u Norveškoj, a samo godinu dana ranije, Danijela Martinović je s pjesmom Petra Graše “Neka mi ne svane” bila 5. u Birminghamu. Stoga je Tonika u Jeruzalem pošla s iskustvom, koje možda i nije bilo presudno. Naime organizatori su te godine promijenili pravila natjecanja.

Bilo je to prvo izdanje Eurosonga na kojemu je svima bilo dopušteno pjevati na engleskom jeziku i na kojemu izvođače nije pratio orkestar nego matrica. S matricom počinju problemi zbog kojih je Doris izgubila zasluženo prvo mjesto. Pravila su nalagala da na pozornici treba biti onoliko pratećih vokala koliko ih se čuje u pjesmi. Norveška je još uoči natjecanja zatražila diskvalifikaciju hrvatske predstavnice zbog muških vokala koji se čuju, a nema ih na sceni, ali organizatori su prihvatili objašnjenje koje je tada ponudio Tonči Huljić, da je riječ o sempliranim tonovima s muškim vokalima. U konačnici je, zbog tih vokala pjesma ipak sankcionirana oduzimanjem bodova te je stoga s prvog pala na četvrto mjesto u ukupnom poretku. Zašto nisu poveli još pratećih vokala nikada nisu otkrili.

Haljinu za nastup na Euroviziji skrojila je splitska kreatorica Najda Bauk, a prema nacrtu Željka Nosića i Lade Gamulin. Predstavljala je spoj futurizma i tradicije, a oslanjala se na kostim Mile Jovovich iz filma Peti element koliko i na imidž mediteranske dive, da ne kažem boginje. Album Krajem vijeka na kojem se nalazi nesuđena pobjednica Eurosonga donio je i hitove “Šakom o stol” te “Sudnji dan”, koju izvodi s Magazinom i njihovom mladom pjevačicom, također bivšom balerinom, Jelenom.

U recenziji tog albuma Darko Glavan navodi “Mariju Magdalenu” kao ključni problem tog albuma, jer je u njoj „Huljić već klasičnim postupkom (polu)prikrio turbo folk izvorišta, koja se europskoj publici pokušavaju podvaliti kao podvarijanta Balkan beata“ (VL, 28.05.1999). Pritom je okarakterizirao album kao internacionalizaciju za internu uporabu. Svi su imali mišljenje o “Mariji Magdaleni” a, da bi stvar bila još zanimljivija, Doris je uskoro doživjela sudbinu nalik onoj naslovne biblijske junakinje.

Naime na pragu 2000. dogodio se skandal koji je bacio dugu sjenu na Dorisinu karijeru. Na poziv predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, Doris je u novogodišnjoj noći nastupila na privatnoj zabavi organiziranoj za uski krug visokih državnih dužnosnika u crnogorskom Igalu. Bilo je to dva tjedna nakon što je sudjelovala u počasnoj straži na sprovodu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njezin imidž splitske dame, žene, majke i kraljice Torcide je nastupom u Crnoj Gori naglo pao u mutnu vodu.

Iako nije bila jedina hrvatska izvođačica koja je te godine nastupila u zemlji s kojom je Hrvatska donedavno bila u ratu,  svakako je bila najveća zvijezda među njima i ostat će upamćena kao prva (uz Alku Vuicu). „Mišljenja sam da je ciljano investiran novac kako bi se probio led“, komentirao je tada Paolo Sfeci (HGU) primjećujući da je u Hrvatskoj veći interes za srbijanske izvođače, nego što je to tada bilo u Srbiji za hrvatske (VL, 25.02.2000).

U tim ni dan-danas razjašnjenim okolnostima kristoliki čin milosrđa prema Doris učinio je legendarni bokokotorski svećenik don Branko Sbutega. On je rekao da je Doris u Crnu Goru došla hrvatskoj manjinskoj zajednici u Kotoru, i to na njegov poziv. Nažalost, rijetki su povjerovali u njegovu plemenitu obranu. Pišući o zamkama povijesti, Sbutega je rekao da ga više nego povijest o kojoj ovisi on, interesira ona povijest koja ovisi o njemu, jer za prvu on pravi i daje račun, a u drugoj će biti zaboravljen prije ili poslije. Stoga ne čudi njegovo uplitanje u neslavni estradno-politički skandal.

Usprkos svemu, Doris te 2000. godine nije ni stala ni nestala. Skratila je kosu, promijenila imidž, objavila album Lice a godinu dana kasnije proslavila je 20. obljetnicu stupanja na scenu. Taj album pratila je i kontroverza vezana uz navodno plagiranje pjesme koju je popularizirala Ceca Ražnatović, što je opet više naštetilo Doris nego autorima pjesme o kojoj je bila riječ. Ipak, ona je ostala vjerna Toniki. Danas surađuje i s njihovim nasljednikom Ivanom.

Godine 2002. izašao je zapaženi album Malo mi za sriću triba, na kojemu su se uz naslovnu pjesmu našli hitovi “Krivi ljudi” te “Zemlja i stina”, za koju je tekst napisao Hari Rončević, usto i njezin partner u duetu “Ni da mora nestane”, čiji tekst potpisuje Slobodan M. Kovačević iz grupe More. Njezino posljednje studijsko izdanje bio je album Ja vjerujem iz 2009. godine na kojemu je s Dadom Pastuovićem supotpisala tekst za naslovnu stvar i pjesmu “Triba da se jubimo”.

Diskografski je u tom trenutku još uvijek bila aktivna, ali u koncertnim dvorana je nije bilo. Zato je koncert u Lisinskom iz 2012. najavljen je kao „povratak zvijezde iz osamdesetih“. Otada je Doris održala na desetke velikih koncerata i objavila desetak singlova. Među njima su dueti “Ima nešto u tome” sa Jacquesom Houdekom i “Jedina jubav moga života” s klapom Rišpet.

Situacija se tim „povratkom“ obrnula. Diskografskih izdanja više nije bilo, ali zato su koncertne dvorane diljem Hrvatske pozivale na večeri romantike i nostalgije s Doris. Aktualno razdoblje njezine karijere možemo nazvati petom fazom ili aktivnom mirovinom.

DORIS U BROJEVIMA

Prije dvije godine Doris je obilježila četrdesetu godišnjicu stupanja na scenu. Njen opus broji 13 samostalnih studijskih albuma, dva albuma s grupom More, devet kompilacija i tri live izdanja: Rođendan u Zagrebu (1996), Koncert u Lisinskom (2014) i Live Spaladium Arena (2016). Osim na Euroviziji Doris je zapaženi niz nastupa imala i na Zadarfestu te Melodijama hrvatskog Jadrana i Splitskom festivalu. Nagrađena je ukupno dvanaest puta, a čak šest puta osvojila je prvu nagradu. Nagrađivali su je i stručni žiri i publika.

Na scenu je stupila 1982. a već 1984. pojavila se u spotu Zdravka Čolića za pjesmu “Ti možeš sve”. Uz njega je nastupila i u spotu za humanitarni hit “Za milion godina”, koji je 1985. godine okupio najveće jugoslavenske pop i rock zvijezde.

„Publika i oko televizijske kamere brzo su shvatili da Doris Dragović pored nesumnjivih pjevačkih kvaliteta nosi u sebi buran temperament i markantnu, tipičnu mediteransku ljepotu, što je bilo dovoljno da počne njenih pet minuta,“ navodi RTV revija 1985. u tekstu o Doris. U istom ona kaže da žuri da što više postigne dok je mlada „jer uspjeh je rezerviran samo za one mlade pune snage, a bore i mlohav izgled nisu za scenu“. Ne skrivajući ambiciju, u istom intervjuu ipak otkriva da nešto skriva.

„Izbjegavam rečenicu koja počinje s Ja sam…, zato mi je i pomalo mrsko kada izgovaram refren ove pjesme [op.a. “Tigrica”], jer mi se to čini kao neko nepotrebno otvaranje, neko davanje definicije o meni, uvijek mi se čini da kada i u razgovoru kažem Ja sam ovakva, netko može nasmijati mi se u lice i reći Ma nemoj, tko kaže da si ti baš to. Iz tog razloga se nikada do kraja i ne otvaram u razgovorima za novine, mada sam komunikativna, ali samo dotle dok se ne dotakne moja osobnost, koju brižljivo krijem.“

Na pragu 40. Doris je iz ozbiljnih kostima i dugih haljina prešla u komotnija izdanja, napominjući da je u mladenačkom sportskom điru ugodnije živjeti. Pritom je na pitanja o promjeni imidža odgovarala da kostim prati pjesme, koje su za nju predstavljale različite uloge. No kasnije je ipak prestala pratiti trendove i vratila se dugim haljinama.

Na današnji dan ove godine je zbog izborne šutnje kontroverzno spominjati politiku, ali na tu temu treba reći da je Doris, iako crnka, u duši plava. Premda više ne nosi titulu kraljice Torcide, i dalje prati Hajdukove utakmice. Usto je rodbinski, preko njegove supruge, povezana s Hajdukovim napadačem Markom Livajom. Sa suprugom ima sina Bornu. Nije poznato je li se ikada odrekla cigareta koje puši od mladosti.

ŠKRIPAVA LADICA

Doris Dragović je splitsko dijete, a generacijski je relativno bliska sugrađankama Đurđici Barlović, Zorici Kondži i Ljiljani Nikolovskoj te Emiliji Kokić, koje su karijeru također započele u pop sastavima. Međutim niti jedna od njih nije ostvarila tako uspješnu solo karijeru. U tom su je smislu pratile tek Magazinove Danijela Martinović i Jelena Rozga, a veliki uzor bila je i Severini. Njezin talent i karizma ostavili su dubok pečat ne samo na glazbenoj sceni, već i u srcima mnogih obožavatelja diljem regije.

Doris je neprijeporno jedan od najboljih glasova koje je dala Dalmacija, ali davno je iskočila iz splitske ladice. Pamtit će se kao jedna od najznačajnijih i najintenzivnijih interpretatorica na području širem od Hrvatske, a to duguje snazi i boji svoga glasa koji nije nimalo lako oponašati. Sve kontroverze vezane uz njezin rad na kraju proizlaze iz činjenice da su glas i pjesma moćno oružje koje je u „cirkusu ljepote, svjetla i buke“ lako zloupotrijebiti.