lis

2023

Retrospektiva

INŽENJER DALMATINSKE PISME

Zdenko Runjić u tri poglavlja

Zdenko Runjić definirao je autohtoni sound Splitskog festivala

Zdenko Runjić autor je obimnog kataloga koji uključuje neke od najljepših pjesama u povijesti naše zabavne glazbe i većinu onih po kojima pamtimo Olivera Dragojevića. Zdenko Runjić napustio nas je na današnji dan 2004. godine, samo dan nakon svog 62. rođendana

Što veže džezista Herbieja Hancocka, Toma Scholza iz rock sastava Boston i elektroničkog čarobnjaka poznatog pod imenom Aphex Twin s dalmatinskom pismom? Za prepostaviti je da se nekakva veza, ako ste kreativni, može uspostaviti na više razina, ali naš odgovor ne proizlazi iz slobodne interpretacije. Naime svi oni s ocem dalmatinske pisme kakvu znamo, Zdenkom Runjićem, dijele inženjersku diplomu.

Znanstvenici i inženjeri u umjetnosti zanimljiva su pojava koja nerijetko otvara pitanja poput onog kako prirodne, tehničke i srodne znanosti mogu utjecati na kreativno izražavanje? Retrospektivu o Zdenku Runjiću, još jednom prevelikom splitskom Vlaju (a prvi je Toma Bebić), otvaramo tim pitanjem jer znamo da je matematika kod njega igrala ulogu i na poslovnom i na kreativnom planu.

Bila je važna ne samo u nakladništvu ili selekciji pjesama za Splitski festival, kojemu je dao više od četiri desetljeća svog života, nego i u skladanju, odnosno preciznom izboru suradnika, motiva i tekstova kojima je svojom glazbom udahnuo vječni život. Zdenko Runjić autor je obimnog kataloga koji uključuje neke od najljepših pjesama u povijesti naše zabavne glazbe i većinu onih po kojima pamtimo Olivera Dragojevića.

Zdenko Runjić napustio nas je na današnji dan 2004. godine, samo dan nakon svog 62. rođendana i godinama prije mirovine na koju bi ionako nerado pristao. Tijelo je posustalo pred Runjićevom namjerom da svojim radom zasluži barem još jednog Porina za životno djelo.

Da je predmet u kupaonici, Zdenko Runjić bio bi kada, plovilo što vodi u bolja raspoloženja. Da je građevina, bio bi firentinska katedrala. Da je začin, bio bi šafran.

Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Runjićeva obitelj porijeklom je iz Labina Dalmatinskog u kaštelanskoj Zagori, ali vrijeme Drugog svjetskog rata provela je u okolici Slavonskog Broda, gdje je 1942. rođen Zdenko. Po povratku u Split stanovali su pokraj Đardina u Dioklecijanovoj kuli, u kući gdje je prije rata stanovao skladatelj i slikar Ivo Tijardović. U Đardinu, na koji je gledao prozor koji je Goran Karan opjevan krajem devedesetih, često su pjevale klape.

Osnovnu i srednju školu kao i Elektrotehnički fakultet Zdenko je završio u Splitu, a glazbenog obrazovanja nije imao. U tom je smislu bio potpuno samouk i bez ikakvog umjetničkog pedigrea. Naime nitko u njegovoj obitelji nije se bavio glazbom. Sam je naučio svirati gitaru i bio član mandolinskog orkestra u školi u KUD-u Filip Dević, a skladati je počeo pod utjecajem legendarnog Sanrema i Domenica Modugna.

Kada je 1958. na radiju čuo prijenos sa Sanrema na kojemu je Modugno pjevao “Volare”, zaključio je da mora postati skladatelj. Htio je, kao Modugno, u zabavnu muziku unijeti nov način razmišljanja i nove, mahom socijalne teme. Skladati je učio pitajući, tražeći po udžbenicima i slušajući ploče. „Bio sam oduvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka“, nije skrivao.

Prva pjesma koju je ikad napisao zvala se “Jednom tebe sretoh”. Bila je tiskana u zagrebačkom časopisu Ritam a došla je i do Radio Zagreba te Ive Robića. Međutim nikada nije snimljena.

Na splitskom festivalu, najprije poznatom kao Melodije Jadrana, Runjić je sudjelovao od njegova prvog izdanja 1960. godine, a već prve natjecateljske 1962. pobijedio je sa šansonom “Ćakule o siromajima” što ju je tada izvela mlada Dubrovkinja Tereza Kesovija. Tekst je nagradio stručni žiri, a samu pjesmu publika.

Novim temama i stilu usprkos, odmah su ga prihvatili, kao i Terezu. Po njemu, to je bio početak dalmatinske šansone jer su u tekstu, u korist socijalne tematike, izbjegnute palme, mjesečina i drugi uobičajeni zabavnoglazbeni rekviziti. Tako je u stihovima svojih ranih radova okamenio slike dalmatinske šake suza koju je masovni turizam gotovo pa izbrisao iz kolektivnog pamćenja.

Nakon uspjeha u Splitu 1962. uslijedile su “Balada o tovaru” (Ðorđi Peruzović), “Čovjek od soli” (Arsen Dedić) i “Vrbe” (Mate Mišo Kovač) za koje je Runjić napisao i glazbu i tekst. No, iako je i sam dobro pisao, vrlo rano počeo je surađivati s renomiranim pjesnicima poput Drage Britvića i Tomislava Zuppe.

Pobjedničku pjesmu festivala u Opatiji 1964. godine, “Potraži me u predgrađu”, prvi su pjevali Lado Leskovar i Đorđe Marjanović. Ta pjesma je u svojoj ruskoj inačici a u Marjanovićevoj izvedbi i uz prepoznatljivu “Devojko mala” na B-strani prodana u više od pet milijuna primjeraka. Tada je nastala i njegova prva velika šansona, Zuppino “Pismo ćali”.

Prva suradnja s Oliverom Dragojevićem dogodila se na njegovom splitskom debiju 1967. s pjesmom “Picaferaj”. No, kako Oliver tada još nije bio Oliver, bio je to ujedno i njihov prvi zajednički neuspjeh. Ipak, Runjić je vjerovao u Olivera pa mu je sedam godina kasnije dao drugu priliku.

U međuvremenu je uspješno gradio svoju karijeru i sve do otprilike do 1972. godine nastojao, prema vlastitom iskazu, pisati „dobru, a istodobno komunikativnu glazbu“. Tih su se godina na popisu njegovih pjevača uz Terezu, Arsena i Vicu Vukova pojavljuju Josipa Lisac, Krunoslav Kićo Slabinac, Radojka Šverko, Toni Kljaković i drugi. Među drugima je bilo i stranaca koji su svojevremeno sudjelovali na Splitskom festivalu ili ga barem pratili.

Tereza i Kićo Runjiću su tada kao pjevači najviše odgovarali. No dolaskom sedamdesetih osjetio je potrebu da se promijeni, a njegova odluka koincidirala je s povratkom Olivera Dragojevića na domaću pop scenu. On je u doba vladavine pjevača poput Vukova, Slabinca i Kovača unio novi sentiment koji je Runjića potaknuo da počne skladati primjereno njegovoj vokalnoj osjećajnosti.

„Promijenio sam stil od onih herojskih, udarničkih pjesama, do komornije vrste pop-glazbe, kako bih i sebi i njemu dokazao da ona može preživjeti usprkos prevladavajućim klišejima. Ubrzo se pokazalo da ništa više ne trebamo dokazivati,“ rekao je Runjić početkom devedesetih (12. 7. 1992., br. 10378). Stoga je, kad su svi vikali, Oliver zapjevao ispod glasa, sotto voce.

Simbol te promjene postala je kultna pjesma “Galeb i ja” koju je Runjić skladao na Zuppin tekst. Naime kao autor uvijek je polazio od teksta. “Galeba” je Oliver otpjevao na Večeri dalmatinskih šansona 1975. godine, ali tada nije bila niti među favoritima. Ipak, petnaest godina kasnije kada je žiri od 666 osoba glasovao je za najljepšu pjesmu u protekla tri desetljeća Splitskog festivala, bila je prva.

No prvi pravovremeni uspjeh tandema Runjić-Dragojević dogodio se 1976. godine sa “Skalinadom”, danas najizvođenijom dalmatinskom pjesma, gradskom i regionalnom himnom, koju je pjevao i nogometni velikan Pelé. Naime jedno vrijeme bila je himna američkog nogometnog kluba Cosmos u kojem je sezonu proveo jugoslavenski nogometaš Jadranko Topić.

Od 1976. do devedesetih Runjić je s Dragojevićem u Splitu osvojio 23 prve nagrade. Iz njihove suradnje rođene su “Što učinila si ti”, “Molitva za Magdalenu”, “Vjeruj u ljubav”, “Nadalina”, “Oprosti mi, pape” i još skoro dvjestotinjak manje ili više poznatih pjesama. Dok je za prve tri navedene Runjić napisao tekst, potonje su proizašle iz pera bodulskih pjesnika Jakše Fiamenga i Momčila Popadića, s kojima je također rado surađivao. Pritom je njegov prvi izbor za aranžera uvijek bio Stipica Kalogjera.

Među hitovima koje su ispjevali drugi pjevači i grupe ističu se “Kapetane moj” (Josipa Lisac), “Cvijet čežnje” (Kićo Slabinac), “Sunčane fontane” (Tereza Kesovija), “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim” (Mate Mišo Kovač), “Diridonda” (Novi fosili), “Četiri stađuna” (Meri Cetinić) i “Ništa nova, ništa nova” (Radojka Šverko).

Više od osamdeset njegovih skladbi izvedeno je na splitskoj festivalskoj pozornici, što ga čini ne samo najznačajnijim pojedinačnim autorom splitskog festivala, već i utemeljiteljem njegove glazbene osobenosti i komercijalno prepoznate vrijednosti. Toliko je puta pobijedio da su mediji većom viješću smatrali izostanak njegove pobjede. Osim u Splitu i Opatiji Runjićeve pjesme šezdesetih i sedamdesetih izvode se i na festivalima u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Ateni, etc.

Početkom devedesetih Runjić je postao umjetnički direktor splitskog festivala, ali je izjavio da nema više motivacije za natjecanje na njemu jer nema jake konkurencije. Isto tako nedostajali su mu izvođači koji bi ga nadahnuli da sklada za njih. No to se promijenilo pri susretu s Goranom Karanom, posljednjim pjevačem s kojim je intenzivno surađivao, a čija je karijera nakon Runjićeve smrti vidno okopnjela.

Do tada poznat kao rock glas u mjuziklima, Goran Karan u suradnji s Runjićem na prijelazu tisućljeća objavljuje dva albuma: Kao da te ne volim, najprodavaniji album 1999. godine u Hrvatskoj, i Vagabundo. Uz “Prozor kraj Đardina”, Runjićevu autobiografsku pjesmu za koju je vezan i sam izvođač, iz te je suradnje proizašle i “Kad zaspu anđeli (Ostani)” s kojom nas je Karan predstavljao na Eurosongu u Stockholmu 2000. godine. Potonja je kasnije dobila englesku, njemačku, korejsku i tursku inačicu.

Runjić nije putovao s Karanom u Švedsku jer se bojao letenja zrakoplovom. Uz to bio je protiv snimanja albuma u stranim studijima i rado je prkosio sveprisutnom uvjerenju da svjetla pozornice u metropoli vrijede više od onih u predgrađu. Hvalio je more i držao se kraja pa nije imao ni barku ni kajić.

„Runjić je sa svojom muzikom posta simbol današnjeg Splita ka ča je Tijardović bija onega starega i sa Runjićem cili nan je grad propiva“, napisao je osamdesetih Miljenko Smoje. Njegovu slavnu napitnicu izveo je glumac Boris Dvornik na Runjiću posvećenoj Autorskoj večeri na Splitskom festivalu 1986. godine. No Runjićev život nije bila samo pjesma.

Iako je još kao osamnaestogodišnjak dobio posao glazbenog urednika na Radio Splitu, gdje je bio prisutan sve do devedesetih, njegova je glazbena karijera jednake, ako ne i veće koristi, imala od radnog iskustva stečenog u struci.

Naime, nakon vojske najprije je radio kao tehnolog a desetak godina proveo je kao direktor radne organizacije Galanterija u Jugoplastici. Uz to je dvije godine radio kao asistent na svom fakultetu. Upravo u tom razdoblju, kako sam priznaje, nastale su neke od njegovih najboljih pjesama. Tada mu je glazba bila odmor pa se njome bavio posve neopterećen željom da stvara hitove. Kasnije je izgubio žar, volju, a i podršku pojedinih „kolega“ kojima je tada već počeo ići na živce.

Godine 1988., usprkos negativnoj atmosferi oko sebe, on preuzima ulogu umjetničkog ravnatelja Splita, i to uvažavajući činjenicu da Festival ovisi o broju prodanih nosača zvuka i karata. „Ti su festivali odigrali u određenom razdoblju veliku, može se reći presudnu ulogu u stvaranju zabavne muzike, u animiranju ljudi, u stvaranju navika publike, i to sve dok ih se nije namnožilo toliko da se svi nisu mogli pokriti kvalitetom“, govorio je u to vrijeme upozoravajući na velik utjecaj diskografije koja je tražila hiperprodukciju i komercijalno podilaženje publici.

U vrijeme privatizacije i pretvorbe Runjić je ušao u desetogodišnji sukob s gradom i pojedincima koji su tih godina preuzeli Splitski odnosno njegov festival. U znak otpora od 1993. do 2003. vodio je glazbeni festival Melodije hrvatskog Jadrana na bazenima VK Jadran, gdje je 1962. krenuo stari Festival. Na Prokurative se vratio ni dvije godine pred svoju iznenadnu smrt.

Melodije hrvatskog Jadrana zapamćene su po Gibonnijevoj “Cesarici” koju je tamo pjevao Oliver, ali i službenom, prijateljskom razlazu tandema Runjić-Dragojević koji više nije imao ništa nova za ponuditi. Na Melodijama je debitirao Petar Grašo, a u nizu mladih izvođača bez kojih se Melodije nisu mogle zamisliti za Runjića je ključan bio Karan.

Bilo je to deset godina zle krvi. Izvođačima nije bilo dopušteno nastupati na oba splitska festivala. Pritom je Runjićev neupitno kvalitetniji festival bio zloglasan po pjevanju uz ili na playback te neobičnom pravilu koje je pogodovalo ženama. Naime Runjić je smatrao da žene teže podnose poraz i da ih treba štititi od ispadanja iz natjecanja prije finala.

Činjenica je da su izvođači tada sami birali playback i da je pjevačica bilo manje nego pjevača pa su spomenuta pravila, uz duh vremena, otkrivala i to koliko je Runjić mislio na interpretatore, ali i održivost festivala. Ništa nije prepuštao slučaju.

Tijekom desetogodišnjeg spora većina je glazbenika stala uz njega kao neporecivi autoritet i nije mu zamjerala što je privatizirao festival prije nego je to država stigla napraviti. No bilo je to vrijeme kada popularnost festivala ionako kopni pred najezdom sve boljih i važnijih video spotova.

U glazbeno nakladništvo Runjić se prvi put uključio početkom sedamdesetih kao direktor nakladničke kuće MEI-INTERFEST koja je objavljivala ploče sa Splitskog festivala, a 1990. on i njegova druga supruga Vedrana osnovali su produkcijsku i nakladničku kuću Skalinada. Na pragu petog desetljeća Runjić se vidio u producentskom poslu, u traženju novih pjevača i autora. Tako je u niz prvih albuma Skalinadinog kataloga uključio Moli mala Marka Perkovića Thompsona i A gdje si ti Siniše Vuce.

ZDENKO RUNJIĆ U BROJEVIMA

Zdenko Runjić je od 1961. do 2004. uglazbio više od sedamsto tekstova, koje su uz njega napisali ponajbolji tekstopisci u pjesmarici naše zabavne glazbe. Diskografska izdanja njegove Skalinade prodana su u višemilijunskoj nakladi, a dvadesetak najboljih pjesama privuklo je pažnju europskih i američkih glazbenika. Među njima je navodno bio i Neil Diamond koji je “Galeba” htio na soundtracku filma Galeb Jonathan Livingston iz 1973. godine, čak dvije godine prije lokalne premijere te pjesme.

Takvih legendi je više i nema ih smisla dovoditi u pitanje. U svojoj više od četiri desetljeća dugoj karijeri Runjić je za svoj rad nagrađen više od sto puta, a polovica nagrada došla je iz Splita. Pritom je važno istaknuti da su mu nagrade stizale u svim desetljećima njegova rada, što je rijetkost i u svjetskom kontekstu.

Nositelj je odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića i dobitnik Porina za životno djelo, a sve te nagrade primio je za života. Među kolegama za života su ga najviše častile dalmatinske klape. Zoran primjer toga je neponovljiva ploča Ćale moj klape Trogir iz 1978. godine.

Runjićev lik i djelo trajno su utisnuti u pjesme Olivera Dragojevića kojemu je u dvadeset i pet godina suradnje napravio čak dvjestotinjak pjesama. Odličan uvid u njegov opus nalazi se na službenoj stranici Skalinade.

Runjić se okušao i kao skladatelj filmske glazbe, i to u TV filmovima sa scenarijem Miljenka Smoje Servantes iz Malog mista te Roko i Cicibela. Od osamdesetih je pripremao pučki mjuzikl o Grguru Ninskom koji je svoju premijeru trebao doživjeti u proljeće 2005. godine, ali je ostao neizveden. Isto tako svojevremeno je skladao songove za još jedan neizveden mjuzikl Karatilo i tapuni Jakše Fiamenga i Momčila Popadića.

Manje je poznato da je pisao i za dječje festivale. Neke od tih pjesama snimio je Oliver s dječjim zborom Zvjezdice na albumu Pionirsko kolo iz 1987. godine. Kao zaljubljenik u sport, a posebno nogomet i košarku, skladao je i za mnoge sportske priredbe. Među njima su Mediteranske igre u Splitu 1979., Prvenstvo Europe u plivanju 1981. i Atletsko prvenstvo Europe 1990. godine. I sam je proveo pet godina na golu prve momčadi Splita.

Ženio se dvaput. Otac je Borisa, Ane i Ivane Runjić te svekar hrvatske književnice Milane Vuković Runjić. Pjesmu “Ključ života” napisao je dok je supruga Vedrana bila u drugom stanju kao posvetu činu rađanja. Tom prilikom rođena kći Ivana pokrenula je nakon njegove prerane smrti program Runjićevih večeri na kojima su njegove klasike kroz deset godina obradili hrvatski glazbenici svih od struke priznatih usmjerenja, od Kemala Montena, Massima i Divasica preko Dine Dvornika do Rundeka, Bareta i Urbana.

ŠKRIPAVA LADICA

Iako je otišao ranije nego što je htio, Zdenko Runjić uspio je biti suvremenik, suradnik ili nadahnuće svim relevantnim akterima naše glazbene scene, čak i onima koji taj utjecaj još nisu osvijestili. Osim već spomenutih velikana poput Vukova, Kiće i Tereze ovdje treba uključiti i skladatelje kojima je bio uzor poput Zrinka Tutića, Rajka Dujmića i Tončija Huljića, mlađe pjevače koji su pjevali na njegovim Melodijama hrvatskog Jadrana a među kojima su Marijan Ban, Alen Vitasović i Ivo Amulić te kolege iz festivalskog svijeta kao što su Drago Diklić, Teo Trumbić i Dušan Šarac.

Osim toga Runjić je uglazbio nekoliko tekstova Maje Perfiljeve i Marine Tucaković a semplovi njegovih pjesama našli su se u kolažima TBF-a odnosno Saše Antića. O njemu i po njegovoj narudžbi pisala su neka od najboljih pera našeg novinarstva, od scenarista Smoje i pjesnika Popadića do Dražena Vrdoljaka, a trenutak u kojem je primio Porina za životno djelo jedan je od najsvečanijih u povijesti te nagrade.

Mnoge Runjićeve suradnike već smo umetnuli u neki od nizova imena ali mu parnjaka nismo pronašli. Naime nemamo drugog autora koji je s istim izvođačem stvorio takvu pjesmaricu da se svaki njegov solistički koncert i danas može tumačiti kao solistički koncert njegova skladatelja. „Kad je Oliver dobio najlaskavije kritike poslije svog prvog samostalnog koncerta u Lisinskom i kad je kritika pisala „prvi smo put doživjeli da jedan pjevač pjeva jednoga autora cijelu večer a da ne bude dosadno…“ , ja sam to doživio kao najveću pohvalu svom stvaralaštvu“ komentirao je jednom.

Uz Olivera, Karana i druge interpretatore, njegov štićenik bio je i mladi kompozitor Tonči Huljić koji je njegove stope najprije gazio u glazbi a zatim i poslovno, kada je devedesetih osnovao vlastitu tvrtku Tonika.

Naklonjen mladima i talentiranima, jednom je komentirao da je njegova posebna želja da jedne daleke godine, kada Porina za životno djelo dobije njegov prijatelj Tonči Huljić, bude prezenter. Rekao je to pun nade i na pragu novog tisućljeća, ovog u kojem je naša glazbe ostala bez mnogih važnih imena.

Umjesto još jednog nepotrebnog zaključka prilažemo stihove koje je o njemu napisao njegov prijatelj i suradnik Momčilo Popadić Pop.